Ratione temporis primjena Europske konvencije o ljudskim pravima Application Ratione Temporis of the European Human Rights Convention Jean Monnet Inter-University Centre of Excellence Opatija, June 17-18, 2011

Ratione temporis primjena ugovora vremenska primjena međunarodnog ugovora, tj. početak i kraj primjene, početak – od kojeg trenutka se ugovor primjenjuje, od kada stvara pravnu obvezu poštivanja i primjene ugovora;

Opće načelo prava i Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, 1969. načelo pacta sunt servanda Bečka konvencija Dio III: POŠTOVANJE UGOVORA Članak 26 Pacta sunt servanda Svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri. ….

nema pravne obveze primjene ugovora prije njegova stupanja na snagu za dotičnu državu, tj. stranku; iznimka: ugovorena privremena primjena ugovora prije njegova stupanja na snagu; kvazi iznimka: čl. 18. BK – obveza poštivanja predmeta i cilja/ svrhe ugovora u vremenu od potpisa do ratifikacije i/ili od ratifikacije do stupanja na snagu;

Stupanje ugovora na snagu BK Članak 24. Stupanje na snagu 1. Ugovor stupa na snagu na način i na dan koji su utvrđeni njegovim odredbama ili sporazumno između država pregovarateljica. 2. U nedostatku takve odredbe ili takvog sporazuma, ugovor stupa na snagu čim sve države pregovarateljice izraze pristanak da budu vezane ugovorom. 3. Ako država izrazi pristanak da bude vezana ugovorom bilo kojega dana nakon stupanja ugovora na snagu, za tu državu ugovor stupa na snagu toga dana, osim ako ugovor određuje drukčije. 4. …

autonomija stranaka, jednoglasni pristanak svih država koje su sudjelovale u pregovorima, različiti datumi za države koje naknadno pristupe ugovoru: autonomija stranaka ili datum izražavanja pristanka;

Retroaktivni učinak ugovora PRIMJENA UGOVORA Članak 28. Ugovori nemaju retroaktivni učinak Ako drukčija namjera ne proistječe iz ugovora ili ako nije na drugi način izražena, odredbe ugovora ne vežu stranku glede bilo kojeg čina ili činjenice koji su prethodili datumu stupanja tog ugovora na snagu za tu stranku, niti glede bilo koje situacije koja je prestala postojati prije toga datuma.

razlika između: čina ili činjenice: jednokratni čin, objektivna činjenica, početak i kraj nastupio prije stupanja ugovora na snagu – nije pokriveno ugovorom; situacije: početak i kraj prije stupanja ugovora na snagu – nije pokrivena ugovorom; trajna situacija: početak prije stupanja ugovora na snagu, ali situacija traje i nakon tog trenutka – može biti pokrivena ugovorom;

Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda konvencija sklopljena 1950. god., stupila na snagu 3.09.1953. za slijedeće države: Danska   4/11/1950   13/4/1953   3/9/1953   Njemačka   5/12/1952   Island   29/6/1953   Irska   25/2/1953   Luksemburg   Norveška   15/1/1952   Švedska   28/11/1950   4/2/1952   Ujedinjeno Kraljevstvo   8/3/1951  

danas ima 47 država stranaka, Članak 59. Europske konvencije određuje način stupanja EK na snagu: Članak 59. POTPISIVANJE I RATIFIKACIJA … 3. Za svaku potpisnicu koja je naknadno ratificira Konvencija stupa na snagu na dan polaganja njezine isprave o ratifikaciji. različiti datumi pristupanja određuju datum stupanja na snagu za sve druge države osim izvornih stranaka; dopunski protokoli su posebni ugovori, različiti datumi stupanja na snagu u odnosu na Konvenciju:

Protokol 12. o općoj zabrani diskriminacije: Članak 5. STUPANJE NA SNAGU 1. Ovaj Protokol stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca, nakon dana kada je deset država članica Vijeća Europe izrazilo pristanak da budu vezane Protokolom u skladu s odredbama članka 4. 2. U odnosu na države članice koje naknadno izraze pristanak da budu vezane Protokolom, Protokol stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca nakon dana polaganja isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju.

Protokol br. 14. o novom nadzornom mehanizmu: Članak 19. Ovaj Protokol stupa na snagu prvoga dana u mjesecu koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada su sve stranke Konvencije izrazile svoj pristanak da budu vezane ovim Protokolom, u skladu s odredbama članka 18.

Deklaracije o nadležnosti raniji čl. 25. i 46. Konvencije omogućavali su državama da jednostranim izjavama odrede vremensku nadležnost Komisije i Suda za ljudska prava – njihova nadležnost nije bila obvezna za sve stranke, nadležnost organa bila je ograničena na vrijeme nakon stupanja deklaracije na snagu ako je tako bilo navedeno

Republika Hrvatska IZJAVA Republike Hrvatske vezana uz članak 46. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda* Republika Hrvatska priznaje, na neodređeno razdoblje, sukladno članku 46. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članku 6. Protokola br. 4 i članku 7. Protokola br. 7 kao obvezatnu, ipso facto i bez posebnog sporazuma, pod uvjetom uzajamnosti, sudbenost Europskog suda za ljudska prava u svim predmetima vezano uz tumačenje i primjenu Konvencije i dodatnih Protokola, što se odnose na činjenice nastale nakon stupanja na snagu Konvencije i dodatnih Protokola za Republiku Hrvatsku. *(NN-MU 18/97, isto i za čl. 25.) za RH Konvencija stupila na snagu 5. studenog 1997. godine

Praksa Europskog suda za ljudska prava u načelu, Sud prihvaća ograničenja svoje nadležnosti i primjene Konvencije ratione temporis: načelo zabrane retroaktivnosti djeluje ne samo glede supstancijalnih odredbi, nego i glede odredbi o nadležnosti nema retroaktivne primjene Konvencije; Sud nema nadležnost za djela izvan vremenske nadležnosti; ex offo pazi na tu okolnost u bilo kojoj fazi postupka;

Predmet Blečić p. Hrvatske, Veliko vijeće, 2006.: podnositeljica zahtjeva izgubila stanarsko pravo odlukom VSH od 15. veljače 1996. g. Ustavni sud odbio je njezinu ustavnu tužbu 8. studenog 1999. g. koja je “konačna odluka” u smislu čl. 34. i 35. Konvencije? Veliko vijeće, suprotno mišljenju vijeća, odlučilo da je odluka VSH ona kojom je tužiteljica izgubila svoje pravo; kasnija odluka US po pravnom lijeku samo je potvrdila tu odluku:

85. Slijedi da je navodno miješanje u prava podnositeljice zahtjeva sadržano u presudi Vrhovnoga suda od 15. veljače 1996. godine. Naknadna odluka Ustavnog suda samo je dovela do toga da je dozvolila da miješanje koje je navodno uzrokovala ta presuda - konačni akt koji je sam po sebi mogao povrijediti prava podnositeljice zahtjeva – i dalje postoji. Ta odluka nije predstavljala miješanje. S obzirom na datum presude Vrhovnog suda, miješanje pada izvan vremenske nadležnosti Suda. Mrkić, odluka 2006., gubitak stanarskog prava, odluka Županijskog suda ožujak 1997.

Ustavni sud kod donošenja svoje odluke nije mogao primijeniti Konvenciju, jer bi to i za njega predstavljalo retroaktivnu primjenu zakona koja je i po općem međunarodnom pravu i po Ustavu RH zabranjena: 91. …Ustavni sud nije u ovome predmetu mogao primijeniti Konvenciju kad je preispitivao presudu Vrhovnoga suda. Presuditi drugačije značilo bi da je Ustavni sud bio obvezan voditi računa o Konvenciji, iako Konvencija nije bila na snazi u Hrvatskoj kad je Vrhovni sud donio svoju presudu.

Iznimke? Sud u praksi razlikuje trenutan čin ili činjenicu koji su se dogodili u prošlosti od trajne situacije (continuing situation): P.I.-1. čin gubitka ili oduzimanja imovine ne stvara trajnu situaciju; trajne posljedice ≠ trajna situacija; npr. Zovanović p. Hrvatske, 2003. – imovina uništena u demonstracijama 1991. g., zahtjev nespojiv ratione temporis mora biti odbačen;

(ukupno) trajanje postupka prema čl. 6. Kunić p. Hrvatske, 2007.: 53. Sud konstatira da je postupak koji je predmet prigovora započeo 15. rujna 1997., kad je podnositelj zahtjeva prvi put podnio zahtjev za povrat imovine. Međutim, razdoblje koje se uzima u obzir počelo je 6. studenoga 1997., dan nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku. Dotično je razdoblje završilo 23. prosinca 2003. kad je okončana ovrha i kad je podnositelj zahtjeva ponovno stupio u posjed svoje imovine. Prema tome, ono je trajalo otprilike šest godina i mjesec dana.

Trajna situacija de Becker p. Belgije, 1958. – oduzimanje građanskih prava, Loizidou p. Turske, 1996. – nemogućnost pristupa i raspolaganja svojom imovinom od 1974. g., Almeida Garrett, Mascarenhas Falcão i dr. p. Portugala, 2000. – neisplaćena naknada za imovinu oduzetu 1975. i nakon stupanja Konvencije na snagu za Portugal, Broniowski p. Poljske, 2002. – neispunjenje međunarodne obveze kompenzacije osoba čija je imovina oduzeta nakon II. svjetskog rata zbog teritorijalnih promjena koje traje i nakon stupanja P.1-1. na snagu za Poljsku De Becker, osuđen za kolaboraciju 1950., oduzeta građanska i politička prava i pravo da ima ili da radi u novinama, zakoni koji su to omogućili i dalje su bili na snazi; Portugal vezan od 1978. g. Papamichalopoulos and Others v. Greece, continuing unlawful occupation by the Navy of land belonging to the applicants, without compensation - continued impossibility for the applicant to regain possession of her property and to receive an adequate level of rent for the lease of her house, stemming from laws which were in force before and after ratification of Protocol No. 1 by Poland (Hutten-Czapska v. Poland [GC], §§ 152-153).

Blečić p. Hrvatske: da li oduzimanje stanarskog prava stvara “trajnu situaciju”? 86. Glede tvrdnje podnositeljice zahtjeva da je otkaz njenoga stanarskoga prava doveo do trajne situacije … Sud podsjeća da je lišenje doma ili imovine pojedinca u načelu trenutačni čin i ne proizvodi trajnu situaciju „lišenja“ ovih prava (vidi, inter alia, Malhous v. the Czech Republic (dec.), br. 33071/96, ECHR 2000-XII, i, mutatis mutandis, Ostojić v. Croatia (dec.), br. 16837/02, ECHR 2002-IX). Stoga otkaz stanarskog prava podnositeljice zahtjeva nije stvorio trajnu situaciju.

Trajno kršenje čl. 2. – prava na život i čl. 3. – sloboda od mučenja kršenje čl. 2. u pravilu trenutan čin, najozbiljnije kršenje Konvencije može ipak stvoriti trajnu situaciju: Ilaşcu i dr. p. Moldavije i Rusije, VV, 2004., neopozvana smrtna presuda nestanak osobe poseban problem – stvara trajnu situaciju! smrtna presuda izrečena prije stupanja Konvencije na snagu, makar i od strane ilegalnog suda, koja nije ukinuta nakon stupanja Konvencije na snagu,

Novi pristup Suda od odluke Šilih p. Slovenije (2009.) i Varnava p. Turske (2009.) Sud prihvaća novo tumačenje glede “postupovnih obveza provođenja istrage” ratione temporis: sam čin može biti izvan nadležnosti Suda ratione temporis i Konvencije, ali postoji pozitivna obveza vođenja djelotvorne istrage kao samostalna obveza iz čl. 2. i čl. 3. (zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja); Konvencija je primjenjiva pod slijedećim uvjetima:

da je događaj dovoljno povezan sa stupanjem Konvencije na snagu, tj da je događaj dovoljno povezan sa stupanjem Konvencije na snagu, tj. da je veći dio istrage vođen ili trebao biti vođen u periodu nakon kritičnog datuma, Šilih, § 163.: “Međutim, Sud ne isključuje da će se u izvjesnim okolnostima veza temeljiti na potrebi da se osigura da jamstva i temeljne vrijednosti Konvencije budu zaštićene na stvaran i djelotvoran način.” ako se radi o nestanku osobe u situacijama opasnima po život (npr. oružani sukob), obveza traje sve dok se ne utvrdi sudbina osobe ili se može pretpostaviti njezina smrt (Varnava i dr. p. Turske, VV, §§ 148-149). Šilih: 163.  Second, there must exist a genuine connection between the death and the entry into force of the Convention in respect of the respondent State for the procedural obligations imposed by Article 2 to come into effect. Thus a significant proportion of the procedural steps required by this provision – which include not only an effective investigation into the death of the person concerned but also the institution of appropriate proceedings for the purpose of determining the cause of the death and holding those responsible to account (Vo, cited above, § 89) – will have been or ought to have been carried out after the critical date.

Marta Jularić p. Hrvatske, 2011. osoba hrvatske nacionalnosti odvedena i ubijena u Vukovaru 1991. od strane osoba u uniformi JNA, neke istražne radnje zabilježene od 1992. do 1997., ali istraga se nije mogla voditi prije integracije područja 1998. g. od 2000. g. ponovno otvorena, poteškoće u saslušanju svjedoka, ali veliki razmaci neaktivnosti i propusti u istrazi dovode u pitanje mogućnost utvrđenja istine; do 2009. istraga nije završena, S obzirom na osobe odgovorne za ubojstvo: As the Court has observed, the procedural obligation under Article 2 binds the State throughout the period in which the authorities can reasonably be expected to take measures with an aim to elucidate the circumstances of death and establish responsibility for it (see Šilih, cited above, § 157). In this context, it should be noted that there is little ground to be overly prescriptive as regards the possibility of an obligation to investigate unlawful killings arising many years after the events, since the public interest in obtaining the prosecution and conviction of perpetrators is firmly recognised, particularly in the context of war crimes and crimes against humanity (see Brecknell v. the United Kingdom, no. 32457/04, § 69, 27 November 2007).

Kako je Sud već primijetio, postupovna obveza prema članku 2 Kako je Sud već primijetio, postupovna obveza prema članku 2. vezuje državu kroz čitavo vrijeme u kojem se moglo razumno očekivati da će vlasti poduzeti mjere s ciljem rasvjetljavanja okolnosti smrti i utvrditi odgovornost za nju (vidi Šilih, § 157.).

U tom kontekstu, mora se zapaziti da nema velike osnove za preveliko ograničavanje vremena glede mogućnosti obveze istraživanja protuzakonitih ubijanja koja su se dogodila prije mnogo vremena, budući da je javni interes u progonu i kažnjavanju počinitelja jasno priznat, osobito u kontekstu ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. povreda postupovne obveze čl. 2. provođenja istrage!

Skendžić i Krznarić p. Hrvatske osobu srpske nacionalnosti u studenom 1991. odvela dva policajca od kuće po nalogu šefa policijske postaje u Otočcu, u lisicama odvedena u Gospić i predana šefu Operativnog štaba I.O. od tada mu se gubi svaki trag, na inicijativu supruge, istraga tj. upiti počeli u prosincu 1991., ali slijedi zastoj do 1999., na novu inicijativu supruge, slijede novi koraci od 2000. do 2002. te od 2004. do 2006. bez rezultata;

u građanskom postupku za naknadu štete tužitelji su 2005 u građanskom postupku za naknadu štete tužitelji su 2005. pokrenuli spor protiv države; utvrđena odgovornost države i određena naknada od 230.000 HRK, (odluka pravomoćna, osim dijela o pravu na uzdržavanje);

Sud ponavlja da se ni Konvencija ni njegova nadležnost ne mogu primijeniti retroaktivno na događaje koji su nastupili prije 5. studenog 1997. slučaj nestanka osobe posebno teška povreda čl. 2., rok zastare ne počinje teći prije prestanka kršenja (Međunarodna konvencija za zaštitu osoba od prisilnog nestanka, 2006., RH nije stranka); povreda postupovne obveze provođenja istrage!

Rok od 6 mjeseci i trajna situacija čl. 35. – rok od 6 mjeseci od konačne odluke za podnošenje zahtjeva Sudu; cilj šestomjesečnog roka iz članka 35. stavka 1. promicati pravnu sigurnost na način da se osigura da se predmeti u kojima se otvaraju pitanja na temelju Konvencije rješavaju u razumnom roku, te da donesene odluke ne budu trajno otvorene mogućnosti pobijanja. On označava vremensku granicu nadzora što ga provode organi Konvencije, te pojedince i državna tijela upozorava kada završava razdoblje poslije kojega takav nadzor više nije moguć. Šestomjesečni rok u pravilu teče od datuma donošenja pravomoćne odluke u postupku iscrpljenja domaćih pravnih sredstava. Ako je, međutim, već od samoga početka jasno da podnositelj zahtjeva nema na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo, taj rok teče od datuma čina ili mjera koji su predmet prigovora ili od datuma saznanja za taj čin ili za njegov utjecaj ili štetno djelovanje na podnositelja zahtjeva … […] Not all continuing situations are the same; the nature of the situation may be such that the passage of time affects what is at stake [and that] it is indispensable that the applicants, who are the relatives of missing persons, do not delay unduly in bringing a complaint about the ineffectiveness or lack of such investigation before the Court. […] Accordingly, where disappearances are concerned, applicants cannot wait indefinitely before coming to Strasbourg. They must make proof of a certain amount of diligence and initiative and introduce their complaints without undue delay.”18

Kačinari p. Hrvatske, 2010. kaznena prijava u vezi s događajem od 13. ožujka 1992., nadležno državno odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu 24. lipnja 1998.: Prema mišljenju Suda, podnositelj zahtjeva trebao je znati za tu činjenicu i svoj zahtjev podnijeti na način da ispuni uvjet šestomjesečnog roka. … Međutim, on je svoj zahtjev Sudu podnio tek 4. prosinca 2008. više događaja koje tužitelj navodi kao trajnu situaciju (tučnjave i prijetnje) nisu međusobno povezani i vremenski su previše udaljeni da bi tvorili trajnu situaciju; zahtjev nedopušten ratione temporis

nisu sve trajne situacije iste što se tiče tog uvjeta; Sud ponavlja da se, u slučaju postupanja koje je navodno u suprotnosti s člancima 2. i 3. Konvencije, od žrtve očekuje da poduzme korake u smislu praćenja napretka istrage odnosno otkrivanja činjenice da se istraga ne provodi, te da svoj zahtjev podnese s odgovarajućom žurnošću čim sazna ili je trebala saznati za činjenicu da se ne provodi djelotvorna istraga … od rodbine žrtve očekuje se da pokažu interes te da potiču istragu kod domaćih organa, ali im se dopušta i određeno vrijeme da očekuju da će istraga biti provedena, ipak, ne smiju “čekati predugo”: slučaj turskih Ciprana na grčkoj strani otoka (Karabardak p. Cipra i Baybora p. Cipra, 2002.), nestali 1968., prve aktivnosti rodbine 1989.

Jularić p. Hrvatske Tužba Sudu podnesena 24. travnja 2006. Istraga je u to vrijeme još trajala, a i danas traje. .. Sud je utvrdio da je najveći dio procesnih radnji poduzet nakon 5. studenog 1997.…U vrijeme prije podnošenja tužbe održano je nekoliko ročišta pred istražnim sucem 28. travnja, 29. listopada i 15. studenog 2004, 17. ožujka, 6. i 21. travnja, 15. lipnja, 13. srpnja, 8. kolovoza i 11. studenog 2005. i 11. svibnja 2006... Ove činjenice pokazuju da je postojala aktivnost u periodu prije podnošenja tužbe, pa se ne može smatrati da je rok od 6 mjeseci protekao.

Sud tumači Konvenciju kao “živući instrument” (living instrument) koristeći teleološku metodu i prateći razvoj društvenih odnosa; prati i praksu i drugih specijaliziranih tijela za zaštitu ljudskih prava (Odbor za prava čovjeka UN i sl.), mijenja svoja stajališta u skladu s novim razvojem međunarodnog prava ljudskih prava;