1. PRAVNA KLINIKA IZ MEĐUNARODNOG JAVNOG PRAVA Prof. dr. Džemal Najetović
- predavanja -
Prof. dr. Džemal Najetović

2. V. DIO: MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA
Bibliografija:
J.H.W. VERZIJL: International Law in Historical Perspective, Vol.V, Leyden 1976, 636 p.; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome V, Paris 1983, pp
79. NAČINI MIRNOGA RJEŠAVANJA SPOROVA
V.D. DEGAN: "Uloga i domašaj međunarodnog prava u mirnom rješavanju sporova", JRMP 1964, br.3, str ; "O sukobima u suvremenom svijetu i načinima njihova prevladavanja", Naše teme 1989, (Zagreb), br.5, str ; "O sprečavanju i rješavanju unutrašnjih i lokalnih sukoba", Pregled 1990, (Sarajevo), br.3-4, str
1. Obveze država prema općem međunarodnom pravu. Za svrhe ovoga izlaganja cjelokupne odnose između dviju, pa i više država mogu se podijeliti na: (1) njihove normalne odnose lišene sukoba; (2) na međunarodne sporove; te (3) na oružane sukobe. Postoje pravila međunarodnoga prava primjenljiva na svaku od tih vrsta međunarodnih odnosa, kao i na sve njih zajedno. Ovdje ćemo izložiti specifična pravna pravila primjenljiva na međunarodne sporove i upozorit ćemo na neke nedostatke i nedorečenosti te grane međunarodnoga prava.
Prema presudi predratnog Stalnoga suda međunarodne pravde u parnici Mavrommatis iz 1924: "Spor je neslaganje o nekoj točci prava ili činjenici, proturječje, suprotstavljanje dvaju pravnih ili interesnih stavova između dviju osoba" (Series A, No.2, p.ll). U ovome kontekstu pod osobama se podrazumijevaju međunarodnopravni subjekti. Da bi nastao spor, dovoljno je da jedna država postavi neki zahtjev, a druga da ga odbije. Nije dovoljno da jedna od strana tvrdi da spor ne postoji.
Određenje spora iz presude Mavrommatis Međunarodni je sud nakon drugoga svjetskog rata potvrdio u brojnim svojim presudama i savjetodavnim mišljenjima. U presudi iz o Istočnom Timoru (Portugal/Australija), Sud je još naglasio: "...Da bi se ustanovilo postojanje spora, 'Mora se dokazati da je zahtjev jedne od strana očito osporen od druge1 (Jugozapadna Afrika, prethodni prigovori, presuda, I.C.J. Reports 1962, p.328); i nadalje, 'postojanje nekoga međunarodnog spora stvar je objektivnog utvrđivanja' (Tumačenje mirovnih ugovora sklopljenih s Bugarskom, Madžarskom i Rumunjskom, prva faza, savjetodavno mišljenje, I.C.J. Reports 1950, p.74).

3. Sud je stoga odbacio prigovor Australije da se tu ustvari radilo o sporu Portugala s Indonezijom. "...Portugal je, bilo krivo ili s pravom, formulirao pritužbe glede činjenica i prava protiv Australije, koje ova odbacuje. Zbog činjenice toga odbacivanja postoji spor pravne naravi." (pp , para.22).
Obveze koje opće međunarodno pravo nameće državama i drugim njegovim subjektima u rješavanju sporova veoma su oskudne. U tome se međunarodno pravo duboko razlikuje od unutarnjega.
Članak 2(3). Povelje UN propisuje opću dužnost rješavanja svih međunarodnih sporova mirnim sredstvima, na način da se ne ugroze međunarodni mir i sigurnost, te pravda.
Opće međunarodno pravo nameće načelo slobodnog i obostranoga izbora prikladnih načina rješavanja sporova. To je pravo svake strane u svakome sporu. Ali se strane mogu i unaprijed obvezati, putem ugovora ili jednostranim izjavama, da će neke vrste sporova podvrgnuti posebnim načinima rješavanja. Te se obveze mogu preuzeti bilo glede nekoga već postojećeg spora, ili za buduće sporove koji mogu, ali ne moraju nastati.
Time opće međunarodno pravo ne nameće državama nikakve posebne postupke rješavanja sporova koji bi za njih bili obvezatni bez njihova pristanka, pa čak niti njihovu obvezu da svoje sporove konačno riješe. Ali pri njihovu rješavanju ni jedna od njih ne smije pribjeći prijetnji silom ili upotrebi sile koje bi bile uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih nacija (članak 2(4). Povelje).
4. Time niti samo međunarodno pravo u svojoj ukupnosti nije obvezatna i jedina osnova rješavanja sporova. Države mogu svoj spor riješiti i na izvanpravnoj osnovi sklapanjem transakcije, i to na način da se svaka od njih odrekne u korist druge nekih od svojih subjektivnih prava da bi se sklopila nagodba. Ali se pri tome moraju poštivati imperativne norme općega međunarodnoga prava (jus cogens). Poput svih drugih ugovora, ugovor stranaka o rješenju nekog njihova spora ne smije imati niti drugih mana koje bi ga činile ništavim (v. supra, §22).

4. 2. Tzv. pravni i politički sporovi
2. Tzv. pravni i politički sporovi. Mnogi prijašnji međunarodni ugovori o rješavanju sporova implicirali su njihovu podjelu na tzv. "pravne" i na one političke (ili "nepravne"). I starija znanost međunarodnoga prava prihvaćala je takvu podjelu. Neke ugovorne odredbe predviđale su i neke objektivne kriterije da bi se prepoznali "pravni sporovi". Najstariji je onaj prema kojemu su to u prvome redu "sporovi o tumačenju ili primjeni nekoga ugovora". Taj kriterij nije sveobuhvatan. Potom se predviđalo da su to oni sporovi u kojima se strane "spore o nekomu pravu".
Najrazrađeniji je u tome pogledu članak 36(2). Statuta Haškoga suda, koju su odredbu preuzimali i mnogi drugi ugovori, bilo da je uzimana kao sveobuhvatan kriterij svih pravnih sporova, ili su njezin sadržaj navodili kao neke primjere te vrste sporova. Navedeni propisi nabrajaju četiri vrste takvih sporova što se odnose na: (a) tumačenje nekoga ugovora; (b) svako pitanje međunarodnoga prava; (c) postojanje svake činjenice koja bi, ako se ustanovi, tvorila povredu međunarodne obveze; te (d) prirodu ili opseg zadovoljenja koje valja dati za povredu međunarodne obveze.
Politički ili nepravni sporovi pretežito su se određivali prema negativnom kriteriju. To su bili svi oni sporovi koji nisu pravne naravi.
U razdoblju između dva svjetska rata bila je prihvaćena i paralelna podjela između "presudivih" i "nepresudivih" sporova (justiciables i non justiciables). Prvi su bili oni koji se navodno mogu riješiti primjenom pravila međunarodnog prava na snazi. "Nepresudivi" su bili sporovi o interesima, za rješenje kojih navodno nema primjenljivih pravila zbog praznina u međunarodnomu pravu.
Dvostrani i mnogostrani ugovori o mirnom rješavanju budućih sporova propisivali su, držeći se gornje podjele, i obvezatne načine njihova rješavanja. Za "pravne" i za "presudive" buduće sporove takvi su ugovori propisivali, bilo obvezatnu arbitražu ili rješavanje pred Stalnim sudom međunarodne pravde. U oba slučaja spor se imao- riješiti konačnom obvezujućom presudom na temelju međunarodnoga prava. Za "političke" i navodne "nepresudive" sporove predviđalo se mirenje, a ukoliko ono ne uspije, neki su ugovori potom za njih predviđali obvezatnu arbitražu ili sudsko rješavanje, ali ne po pravu nego ex aequo et bono.

5. Nakon što se spoznalo da niti najsvečanije obveze država na određene načine mirnoga rješavanja budućih sporova ne mogu spriječiti oružane sukobe, pa tako nisu spriječile ni izbijanje Drugoga svjetskoga rata, prevladao je subjektivni kriterij za podjelu tih dviju vrsta sporova koji se pokazao jedino ispravnim.
Prema subjektivnom kriteriju spor pravne naravi je svaki onaj u kojemu se njegove strane spore o primjeni ili o tumačenju postojećega međunarodnog prava. A spor političke naravi je svaki onaj u kojemu jedna ili obje strane zahtijevaju izmjenu postojećega prava u svoju korist. I takvi su sporovi u međunarodnim odnosima savršeno mogući. Stoga nije nedostatak u nesavršenosti međunarodnoga prava i "nepresudivosti" određenih vrsta međunarodnih sporova. Nedostatak leži u tome što države mogu to pravo odbaciti kao jedinu osnovu rješavanja.
Na drugi način može se i zaključiti da je svaki međunarodni spor u isto vrijeme i politički i pravni, te da od procjene njegovih stranaka ovisi kojemu će njegovu aspektu dati prevagu.
U parnici Nikaragva Sjedinjene su Država smatrale da pribjegavanje sili u nekom sukobu nosi značajke koje ga čine neprikladnim za sudsko odlučivanje, ali pri tome odbacujući razlikovanje između političkih i pravnih sporova. U presudi o nadležnosti Suda iz taj prigovor bio je odbačen. Sud je istaknuo da on sam "nije nikada izmicao razmatranju nekoga spora koji mu je bio podnesen iz prostoga razloga što on ima političke implikacije ili što se odnosi na ozbiljne elemente primjene sile..." (p.435, para.96). Pri tome se Sud pozvao na parnicu o Krfskom tjesnacu koju je presudio u 1949.
3. Pregled načina mirnoga rješavanja sporova. Znanost, i pod njezinim utjecajem međunarodni ugovori, izgradili su mnogobrojne načine (sredstva, postupke) mirnoga rješavanja međunarodnih sporova. Da bismo tu materiju bolje razumjeli, sve ćemo te načine podijeliti u tri šire skupine. Svaka od njih ima svojih prednosti i nedostataka.
1. Tzv. "diplomatska sredstva" su: (a) izravni pregovori između strana spora, te potom (b) dobre usluge i (c) posredovanje (medijacija) nekoga trećega. Njihova prednost leži u fleksibilnosti postupka. Predmet spora o kojemu se pregovara nije strogo definiran, tako da strane mogu svoje pogađanje proširivati na druga uzajamna prava i interese.

6. Prednost tih sredstava leži i u tome što se postupak može obaviti u punoj tajnosti i izvan pozornosti javnosti. Naime, u demokratskim društvima unutarnje javno mnijenje može natjerati vladu svoje zemlje da odbije neke koncesije (ustupke) suprotnoj strani, koje bi ova inače bila spremna pružiti da su ti načini rješavanja ostali tajni do uspješnoga rješenja samoga spora. Ali tajnost može biti i mana.
Nedostaci tih načina su ponajprije u tome što nema garancija, tj. jamstava ravnopravnosti strana. Jača strana može nametati svoj interes slabijoj, a i treća država u svojstvu posrednika može nametati neki svoj interes, bilo jednoj ili obima stranama. Time nema garancija da će se tim putem postići pravda za sve strane.
2. Institucionalizirana (formalizirana) sredstva koja ne moraju dovesti do konačne odluke jesu: (a) istraga (anketa) i (b) mirenje (koncilijacija). Za razliku od diplomatskih sredstava njihova prednost leži u nepristranosti tijela koje rješava spor. Radi se redovito o komisijama (povjerenstvima) stručnjaka (a ne o predstavnicima trećih država ili organizacija) koje imenuju same strane među osobama od svoga povjerenja. Stoga njihov nalaz o utvrđenim činjenicama ili predloženo rješenje spora ima visok autoritet.
Praktični nedostaci tih načina leže u formalizmu. Same strane sporazumno definiraju predmet spora i te ga komisije ne smiju prekoračiti. Uz to, pokazalo se da svaka od strana koja nastoji izmijeniti postojeće pravno stanje u svoju korist izbjegava te postupke upravo zbog njihove nepristranosti. Naime, jedanput utvrđene sporne činjenice ili predloženo rješenje ograničuju je u daljim pogađanjima i mogućim ucjenama druge strane.

7. 3. Sredstva koja dovode do obvezujuće presude jesu: (a) arbitraža i (b) rješavanje spora pred nekim stalnim međunarodnim sudskim tijelom. Njihove prednosti leže u nepristranom postupku i jednakosti obiju strana u tijeku čitavog postupka. Spor se tim putem konačno rješava obvezujućom presudom.
Ali države koje teže izmjeni prava, te sve one koje sumnjaju u pravičnost međunarodnog pravnoga poretka (negdašnje socijalističke države, mnoge zemlje koje su prije bile pod kolonijalnom vlašću), odbacuju ih i pridaju prvenstvo neposrednim pregovorima.
I mnoge međunarodne organizacije bave se rješavanjem sporova između njihovih država članica, ili država članica s trećim državama. Države članice tih organizacija mogu u tome pogledu preuzimati i posebne ugovorne obveze ali, služeći se političkim pritiskom, politički organi im mogu i nametati načine rješavanja ili čak konkretna rješenja. Međutim, konkretne akcije na tome polju u tim organizacijama uvijek se vode, bilo kao pružanje dobrih usluga, ili posredovanje ili anketa ili mirenje, a rjeđe predlažući im arbitražno ili sudsko rješavanje.

8. 80. IZRAVNI PREGOVORI, DOBRE USLUGE I POSREDOVANJE
Bibliografija:
Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravosuđe, Zagreb 1948, str ; Antoine FATTAL: Les procidures diplomatiques dejieglement des differends internationaux, Bejnrouth 1966, pp.52-66; J.H. LEUEDIJK; "Fact-finding, its Place in International Law and International Politics", Nederlands Tijdschrift voor International Recht, Leiden, 1967, pp ; V.D. DEGAN: "O takozvanim političkim sredstvima rješavanja međunarodnih sporova", JRMP 1978, br.3, str ; G. GEAMANU: "Theorie et pratique des negociations en droit international", RCADI1980, tome 166, pp ; Sir Arthur WATTS: "Negotiation and International Law", Dimensao internacional do direito, Estudios em Horaenagem a G.E. do Nascimento e Silva, Sao Paulo 2000, pp
1. Neposredni pregovori strana u sporu bez sudjelovanja trećega prethode svakom daljemu rješavanju spora ukoliko uslijedi. Njih kao takve predviđaju i mnogi ugovori o mirnom rješavanju sporova kao obvezatan postupak prije nego što se pribjegne ostalim načinima rješavanja.
Ali prema općemu međunarodnom pravu, dakle u nedostatku obveze iz nekoga ugovora, sami pregovori nisu obvezatan način rješavanja. Jedna strana ih ne može nametnuti drugoj.

9. U Deklaraciji iz Manile što ju je Opća skupština UN usvojila rezolucijom 37/10 od 15. studenog 1982, predviđa se sljedeće: "7. U slučaju da strane nekoga spora ne postignu brzo rješenje nekim od navedenih načina, one moraju produljiti s traženjem miroljubivoga rješenja i bez odlaganja se konsultirati da bi iznašle uzajamno prihvatljive načine za miroljubivo rješenje njihova spora..." (točka 1/7). čini se ipak da su te produljene konsultacije, tj. pregovori još uvijek preporuka, a ne pravna obveza svih država prema općem međunarodnomu pravu.
Drukčije je, međutim, ako postoji unaprijed prihvaćena obveza na pregovore. Obvezu na prethodno pregovaranje države mogu preuzeti specifičnim ugovorima o rješavanju njihovih budućih sporova. Ukoliko se spor tim putem ne riješi, ti ugovori predviđaju jedan ili više drugih načina rješavanja kao obvezatan (mirenje potom arbitražu, ili samo arbitražu ili sudsko rješavanje). Veoma se rijetko preuzima obveza na pregovore kao jedini način rješavanja u slučaju nastanka spora o tumačenju i primjeni nekoga ugovora, tj. kao zamjena za arbitražnu klauzulu. U svim tim slučajevima obveza na pregovaranje ne obuhvaća i pravnu obvezu konačnoga rješenja spora tim putem.
Različita obveza od gornje je pactum de contrahendo. U bilo kojemu ugovoru može se nalaziti navod da su se njegove stranke suglasile o nekim točkama koje će uklopiti u budući ugovor (kojega tek treba sklopiti). Ili mogu preuzeti obvezu da će o određenim pitanjima pregovarati u cilju sklapanja budućega ugovora. Pactum de contrahendo uvijek je obveza na pregovaranje u dobroj vjeri s ciljem da se ugovor postigne. Ali pitanje je obuhvaća li on i pravnu obvezu da se konačan ugovor zaista i sklopi.

10. O tome su stajališta međunarodne sudske prakse evoluirala
O tome su stajališta međunarodne sudske prakse evoluirala. U savjetodavnom mišljenju iz o Željezničkom prometu između Litve i Poljske Stalni sud međunarodne pravde je naveo da "obveza na pregovaranje ne podrazumijeva obvezu na postizanje sporazuma" (Series A/B, No.42, p.116). U novije vrijeme Međunarodni sud je otišao u tome pogledu znatno dalje. Glede obveze na pregovaranje u svrhu razgraničenja, Sud je u presudi o Epikontinentalnom pojasu u Sjevernom moru iz naglasio da su strane u sporu "u obvezi da se ponašaju na način da pregovori imaju nekoga smisla, što nije slučaj ako jedna od njih insistira na svome stavu a da ne razmišlja da ga izmijeni" (p.48, para.85(a)). A u savjetodavnom mišljenju iz o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnoga oružja, razmatrajući ugovornu obvezu na nuklearno razoružanje, Sud je bio najodređeniji: "Pravni domašaj te obveze nadilazi onaj o obvezi na obično ponašanje; obveza u pitanju jeste obveza da se postigne precizan rezultat - nuklearno razoružanje u svim njegovim aspektima - usvajanjem posebnoga tijeka ponašanja, a to je produžetak pregovora u toj oblasti u dobroj vjeri." (p.264, para.99).
Ako u slučaju neuspjelih pregovora nisu u izgledu neki drugi načini rješavanja, jača strana može nametnuti slabijoj svoj interes i diktirati joj uvjete rješenja spora.
Ipak se u praksi daleko najveći broj sporova, pa čak i onih opasnih po međunarodni mir, rješava diskretnim pregovorima, daleko od javnosti.
2. Dobre usluge {boiis offices, good offices) su način rješavanja nekoga spora, pa i oružanog sukoba, u kojemu treća država, ili više njih, ili neko međunarodno tijelo, nastoji navesti strane da poduzmu ili da produlje izravne pregovore ili da se suglase na neki drugi način rješavanja. Taj drugi način može biti postupak pred stalnim međunarodnim sudom, arbitraža, iznošenje spora pred neku međunarodnu organizaciju, a rjeđe mirenje, anketa ili posredovanje.
Dobre se usluge ponekad u praksi, ali i u znanosti, miješaju s posredovanjem. Bitna je razlika u tome što se tijelo koje pruža dobre usluge ne bi smjelo miješati u predmet spora, dok posrednik izravno pomaže strane svojim savjetima kako da iznađu uzajamno prihvatljivo rješenje. Ali uz izričit ili prešutan pristanak obiju strana, dobre usluge mogu u tijeku njihova pružanja prerasti u posredovanje.

11. Prednost im leži u odsutnosti bilo kakvih pravila postupka i određenja predmeta spora. Mogu se obavljati diskretno i ostati u tajnosti. Trebale bi biti prihvatljive i onim državama koje se odupiru tome da se netko treći miješa u sam predmet njihova spora.
Dobre su usluge još od prošloga stoljeća bile predviđene u nekim dvostranim i mnogostranim ugovorima. Haška konvencija o mirnom rješavanju sporova iz (članci i 6), predviđa ih, ali uz uvjet pristanka strana nekoga već postojećeg spora. Pakt Arapske lige iz (članak 5), predviđa da Vijeće Lige može ponuditi dobre usluge za rješavanje sporova koji prijete izbijanju rata između država članica, ili između članice Lige i treće države. Američki ugovor o mirnom rješavanju (Bogotski pakt) iz predviđao je dobre usluge kao jedan od obvezatnih načina, ali po izboru strana.
Članak 33. Povelje UN izričito ne navodi dobre usluge među drugim načinima rješavanja. Ali glava VI. Povelje u biti svodi ulogu Vijeća sigurnosti (i alternativno Opće skupštine) u rješavanju sporova za koje je nadležno, na dobre usluge. U ispitivanju spora ono može sprovoditi anketu, ali stranama može samo "preporučiti prikladne postupke i načine uređenja" (članak 36(1)). Uvjete rješenja ono može preporučiti, ali ne i naložiti, jedino ukoliko ocijeni da nastavljanje spora može doista dovesti u opasnost održanje međunarodnog mira, ili ako to od njega sve strane zahtijevaju. Tek u tim okolnostima uloga Vijeća sigurnosti postaje posrednička. Ali naporedo s paralizom cjelokupnoga sustava kolektivne sigurnosti propisanog Poveljom, Vijeće sigurnosti odavno ne vrši ni te minimalne ovlasti iz glave VI. u rješavanju sporova opasnih za međunarodni mir.
3. Pri posredovanju (medijaciji), treća država, ili više njih, ili neko međunarodno tijelo, aktivno se upliću u predmet spora i pomažu stranama da pristanu na rješenje koje bi im trebalo biti obostrano prihvatljivo. Ukoliko neka od strana otkloni rješenje koje je ponudio posrednik, on im može ponuditi i više rješenja, bilo alternativno ili uzastopno.

12. Do dobrih usluga ili do posredovanja može doći ponudom trećega, a rjeđe zahtjevom jedne ili obiju strana u sporu ili u sukobu, upućenom trećemu da obavi tu zadaću. Nemoguće ih je obaviti ako ih makar jedna strana otkloni. Ali i u tijeku obavljanja svoje zadaće, tijelo koje pomaže stranama mora stalno uživati povjerenje njih obiju, čim izgubi povjerenje makar jedne od strana, zadaća mu postaje nemogućom.
U prošlosti je bilo slučajeva da je posrednik nametao stranama nekoga spora svoje vlastite interese. Tako je Britanija i prije zakazivanja Berlinskoga kongresa u 1878, kao cijenu svoga posredovanja u ratu između Rusije i Osmanskoga Carstva, ishodila svoju upravu nad turskim otokom Ciprom. Potom je Berlinski kongres, sazvan iste godine sa zadaćom kolektivnoga posredovanja, povjerio Austrougarskoj upravu nad osmanskim pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Stoga su slabe i male države bile nepovjerljive prema tome načinu rješavanja. Odraz toga bio je što je u članku 3(3). Haške konvencije o mirnom rješavanju međunarodnih sukoba iz bilo naglašeno da se vršenje posredovanja neće od strana.u sporu smatrati "malo prijateljskim činom". Isti navod ponovljen je i u konvenciji o istom predmetu iz 1907.
Posredovanje koja pruža neka regionalna međunarodna organizacija svojim članicama, i pri tome sprječava strane da svoj spor iznesu pred Vijeće sigurnosti UN, može također imati značajke nedopuštene intervencije.
Kao zajedničku značajku svih diplomatskih sredstava rješavanja sporova, dakle pregovora, dobrih usluga i posredovanja, može se navesti da se ne mora nužno raditi o rješavanju sporova temeljem primjene postojećega među­narodnoga prava, nego prije o postupku stvaranja za strane novoga prava (zakonodavni proces). Ako se bilo kojim od tih načina spor uspije riješiti, sporne strane sklapaju novi ugovor o uvjetima rješenja. Taj ugovor je nova pravna osnova odnosa stranaka u pitanjima koja on uređuje.

13. 81. ISTRAGA I MIRENJE Bibliografija:
Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravosuđe, Zagreb 1948, str ; Antoine FATTAL: Les procidures diplomatiques de reglement des differends internationata, Bevrouth 1966, pp.43-46; NGUYEN QUOC DINH: "Les commissions de conciliation sont-elles aussi des commissions d'enquete ?", Reuwe genćrale de droit International public 1967, pp ; Jean-Pierre COT: La conciliation internationale, Paris 1968, 389 pages; T. BENSALAH: L'enquete internationale dans le reglement des conflits (regles juridiques applicables), Paris 1976, 270 p.; V.Đ, DEGAN: "International Conciliation: Its Past and Future", Völkerrecht und Rechtsphilosophie, Internationale Festschrift für Stephan Verosta zum 70. Geburtstag, Berlin 1980, pp ; Vesna BARIĆ-PUNDA: "O mirenju u međunarodnom pravu", Zbornik radova Pravnog fakluteta u Splitu 1991, str ; Sompong SUCHARITKUL: "Mediation and conciliation as alternative means of settling international disputes", Dimensao internaeional do direito, Estudios em Homenagem a G.E. do Nascimento e Silva, Sao Paulo 2000, pp Istraga (anketa, istražno povjerenstvo) jest način rješavanja sporova u kojemu tijelo sastavljeno od stručnjaka, imenovano od strana, ili po njihovu pristanku, na nepristran način utvrđuje činjenično stanje koje čini predmet spora. Izvješće povjerenstva o činjenicama ne obvezuje strane, ali je namijenjeno da im pomogne u pronalaženju rješenja u daljim pregovorima.
Nepristrano utvrđivanje činjenica dio je postupka i u drugim načinima rješavanja sporova, napose u mirenju, arbitraži, sudskom rješavanju, ili rješavanju pred političkim tijelima međunarodnih organizacija.
Anketa kao poseban postupak najsličnija je mirenju. Od njega se razlikuje samo po obujmu zadaće povjerenstva koja se ograničuje na utvrđivanje spornih činjenica. Komisija za mirenje predlaže stranama cjelovito rješenje povjerenoga joj spora.
Prvi propisi o međunarodnim anketnim komisijama bili su predviđeni u Haškoj konvenciji o mirnom rješavanju sporova iz Nakon što su potom uspješno primijenjeni u rješavanju rusko-britanskoga spora Dogger Bank, prošireni su i razrađeni u novom tekstu Haške konvencije o rješavanju sporova, iz 1907.

14. Uoči i u tijeku Prvoga svjetskoga rata Sjedinjene su Države s velikim brojem drugih država sklopile dvostrane ugovore o obaveznoj anketi svih mogućih sporoya pred stalnim komisijama (Bryan Treaties), Stranke su se svim tim ugovorima ujedno obvezale da za vrijeme trajanja toga postupka neće otpočeti neprijateljstva ("codling-off period). Iako su mnogi od tih ugovora formalno i danas na snazi, stalne komisije se nisu nikada bile ustanovile, i niti jedan od tih ugovora nije nikada bio primijenjen u praksi.
Nakon prevladali su ugovori o mirenju, i rijetki su bili novi ugovori koji su predviđali anketu kao poseban postupak. Američki ugovor o mirnom rješavanju (Bogotski pakt), iz predviđao je postupak ankete ili mirenja pred istom komisijom. Ako se prema mišljenju njegovih strana spor odnosi samo na činjenice, ustanovljena komisija će se ograničiti na anketu, a inače sprovodi mirenje.
Haška konvencija iz (članci 9-36), donosi o anketi najiscrpnije propise. Za svaki spor ona predviđa sklapanje posebnoga ugovora. Strane imenuju komisiju na istovjetan način kao što se imenuje arbitražni tribunal. Svaka strana zastupljena je agentom, a po potrebi savjetnicima i odvjetnicima. Ta Konvencija predviđa propise postupka koje strane mogu prihvatiti ukoliko same ne propišu postupak, ili to ne prepuste samoj komisiji. Postupak se vodi kontradiktorno i bitno se ne razlikuje od arbitražnoga postupka. Svaka strana priopćuje u propisanim rokovima komisiji i suprotnoj stranci svoje viđenje činjenica, te spise i dokumente koje smatra neophodnima radi utvrđivanja istine. Ona komisiji predlaže spisak svjedoka i vještaka radi saslušanja. Komisija ima pravo i prema vlastitoj odluci pozvati svjedoke i vještake na saslušanje.
Komisija ima mogućnost, uz pristanak strana, izvršiti uviđaj na mjestu koje odredi, ili tamo može uputiti jednoga ili više svojih članova. Svakomu utvrđivanju materijalnih činjenica i svakomu uviđaju obavezno prisustvuju agenti i savjetnici strana.
Komisija ima pravo "zamoliti" svaku stranu za objašnjenja ili obavijesti koje smatra potrebnima. Strane se obvezuju da "u najvećoj mjeri koju smatraju potrebnom", predoče Komisiji sva sredstva i pogodnosti za potpuno upoznavanje i točno utvrđivanje činjenica. U granicama svojih domaćih propisa strane osiguravaju dolazak pred komisiju pozvanih svjedoka i vještaka koji se nalaze na njihovu području. Ako su spriječeni, njihovo saslušanje može izvršiti nadležni državni organ. Komisija se neposredno obraća svakoj trećoj državi, ili državi na čijemu području zasjeda, radi osiguranja dokaznih sredstava.

15. Propisi o vođenju usmenoga postupka koji je obavezan, o njegovu okončanju, o njegovoj tajnosti, o vođenju zapisnika, o glasovanju za odluke i potpisivanju izvješća komisije, jednaki su kao i kod arbitraže (v. infra, §82).
Izvješće se čita na javnoj sjednici uz sudjelovanje agenata i savjetnika strana. Svaka strana snosi svoje troškove i polovicu troškova komisije. "Izvješće Komisije, ograničeno na nalaz činjenica, nikako nema značaj arbitražne presude. Ono ostavlja stranama potpunu slobodu da činjenicama pridaju značaj kakav žele" (članak 35. Konvencije).
Kontradiktoran postupak pred anketnim komisijama do sada je proveden samo u pet navrata, i to isključivo o incidentima na moru, uključivši potapanje brodova ili njihovu pljenidbu (Dogger Bank iz 1904; Tavignano 1912; Tiger 1918: Tubantia 1922; i Red Crussader 1962). Komisije su češće bile sastavljene od pomorskih časnika, a rjeđe od pravnika. U nekim slučajevima komisija se izjašnjavala, osim o činjenicama, i o odgovornosti za nastali incident, a u jednomu (Dogger Bank), je pristankom strana čak odredila i visinu naknade štete.
Razlog rijetkoj primjeni ovog postupka leži u njegovoj objektivnosti. Izvješće komisije, iako neobvezatno, ograničuje dalju mogućnost cjenkanja i nagodbe. Stoga mu države pretpostavljaju izravne pregovore, ili ukoliko se odluče na objektivan postupak, pribjegavaju arbitraži ili sudskomu rješavanju.
Neki dvostrani ugovori predviđaju postupak ankete po paritetnim komisijama u slučaju graničnih incidenata. Komisija na mjestu incidenta sastavlja zapisnik o uviđaju i dostavlja ga stranama. Ukoliko se svi članovi ne usuglase u nalazu, svaki piše svoje viđenje događaja.
2. Mirenje (koncilijacija) se razlikuje od istrage u tome što se u tijeku postupka pred komisijom stručnjaka imenovanih od strana u sporu nastoji izmiriti njihova suprotna gledišta i postići uzajamno prihvatljivo rješenje spora. Ukoliko se u tome do konca postupka ne uspije, komisija potom sastavlja izvješće u kojemu stranama predlaže cjelovito rješenje povjerenoga joj spora i ostavlja im rok da ga obje prihvate ili odbace.

16. Kao poseban način rješavanja sporova mirenje je bilo uvedeno tek nakon Prvoga svjetskoga rata, i to zalaganjem Švicarske. Premda je u mnogim konvencijama o rješavanju "političkih" i "nepresudivih" sporova predviđeno kao obvezatno, u praksi se nije afirmiralo.
Nakon Drugoga svjetskoga rata, kada su Sovjetski Savez i druge zemlje Istočnoga bloka bile nepovjerljive prema arbitraži i sudskomu rješavanju, mnoge konvencije o ljudskim pravima, ali i druge poput Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, ili Konvencije UN o pravu mora iz 1982, predviđaju mirenje kao obvezatan postupak u slučaju sporova o njihovu tumačenju i primjeni. Mirenje je time postala neka vrst neuspjeloga nadomjestka za arbitražu i sudsko rješavanje, ali nije potaknulo gotovo nikakvu međunarodnu praksu. Ugovorne odredbe o obvezatnom postupku mirenja naprosto ostaju neprimijenjene.
Istraga i mirenje imaju nekih zajedničkih značajki, ali i bitnih razlika u odnosu na međunarodnu arbitražu. Sličnosti se sastoje u tome što u sva tri slučaja strane u sporu sastavljaju tijelo stručnjaka od njihova povjerenja. Strane određuju predmet spora koji obvezuje komisiju. Postupak je u sva tri slučaja kontradiktoran i u biti je sličan. Strane su u postupku zastupljene svaka s po jednim agentom, te sa odvjetnicima.
Razlike u odnosu na arbitražu mnogo su značajnije. Kako smo naveli, cilj istrage nije postizanje cjelovitoga rješenja, nego nepristrano utvrđivanje činjenica. Najhitnija razlika između mirenja i arbitraže jest da se arbitražni postupak okončava obvezujućom presudom, dok mirenje ima za cilj izmiriti gledišta strana i navesti ih na obostrano prihvatljivo rješenje spora. Ako u tome ne uspije, po okončanju postupka predlaže im cjelovito rješenje. To se rješenje ne mora nužno zasnivati na primjeni međunarodnoga prava na dati spor. Komisija može predlagati stranama i transakciju (nagodbu) za koju smatra da bi mogla biti obostrano prihvatljiva.
Štokholmska konvencija o mirenju i arbitraži u krilu OESS-a, iz u tomu pogledu je različita. Njezin članak 24. izričito predviđa: "Komisija za mirenje pomaže stranama da svoj spor riješe u skladu s međunarodnim pravom i obvezama koje su potpisale u okviru KESS-a" (danas OESS-a).

17. 82. ARBITRAŽA Bibliografija:
Mileta NOVAKOVITCH: Les compromis ei les arbitrages internationaux du XIIe au XVe siecle, Paris 1905; Nicolo POLITIS: La Justice internationale, Paris 1924; J.H. RALSTON: International Arbitration from Athens to Locarno, Stanford 1929, pp S. STOYKOVITCH: L'autorite de la sentence arbitrale en droit International, Paris 1924; N. KATIČIĆ: "0 međunarodnoj arbitraži", Mjesečnik 1929, (Zagreb), br.2, str ; J.J. MARKOVITCH: Du caractire dćfinitif des sentences arbitrales en droit International public, Paris 1937; K.S. CARLSTON: The Process of International Arbitration, New York 1946; Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravosuđe, Zagreb 1948, str ; Yearbook of the International Law Commission, 1958/11, str.1-15 (komentar uzorka Pravila o arbitražnom postupku izvjestioca Geogresa Scellea); J.L. SIMPSON - H. FOX: International Arbitration, Law and Practice, London 1959; L.B. SOHN: "The Function of International Arbitration Today", RCADI 1963, tome 108, str.9-113; C.W. JENKS: The Prospeets of International Adjudication, London 1964; J. RIDEAU: L'arbitrage International, Paris 1970; Charles ROUSSEAU: Droit International public, tome V, Paris 1983, str Zbornici međunarodnih arbitražnih presuda. H. LA FONTAINE: Pasicrisie internationale, histoire documentaire des arbitrages internationaux ( ), Berne 1902, 670 p.; A. de LAPRADELLE - N. POLITIS: Recueil des arbitrages internationaux, tome I: , Paris 1905, tome II: , Paris 1923, tome III: , Paris 1954; Reports of International Arbitral Auoards, vol.I-XX, United Nations, New York; V. COUSSIRAT-COUSTERE - P.M. EISEMANN: Repertoire de la jurisprudence arbitrale internationale ( ), Nijhoff, Dordrecht , vol.I-IV; A.M. STUYT: Suruey of International Arbitration , Levden 1976.

18. 1. Pojam. Međunarodna arbitraža ("izbrano sudovanje") je rješavanje sporova između država i drugih međunarodnih subjekata odlukom arbitara koje su strane izabrale i koji izriču obveznu i u pravilu konačnu presudu.
Neki pisci, upirući se na članak 37(1). Haške konvencije o mirnom rješavanju sporova iz 1907, smatraju da je arbitraža uvijek suđenje na temelju poštivanja prava. Juraj Andrassy, koji je tome mišljenju nastojao biti dosljedan, stoga je uveo pojam "izravnanje" za sporove u kojima tijelo imenovano od strana u sporu izriče obaveznu presudu na izvanpravnoj osnovi, a kojom za njih propisuje novo pravno uređenje njihovih budućih odnosa. Ali s obzirom da u svakoj arbitraži strane imaju odlučujuću riječ glede osnove na kojoj je arbitar dužan odlučiti njihov spor, u stvarnosti je gotovo nemoguće razlikovati arbitražne od drugih obvezujućih presuda. Stoga se u praksi, a i u pretežitom dijelu znanosti, tzv. reglement d'interets i composition amiable, koje je Andrassv nazvano "izravnanjem", uzimaju kao specifični oblici međunarodne arbitraže.
2. Arbitražna tijela. U povijesti međunarodnih odnosa ulogu arbitra obavljala su različita tijela i pojedinci. U antičkoj Grčkoj, između helenskih gradova-država okupljenih u saveze (amfiktionije) oko nekog zajedničkoga svetišta, skupštine tih saveza rješavale su međusobne sporove. Rimskoj državi, jer je težila svjetskoj vlasti, arbitraža nije bila primjerena. Srednjovjekovnim feudalnim odnosima u Europi odgovaralo je da sizeren izriče pravdu vazalima. U okviru Svetoga Rimskoga Carstva papa i car natjecali su se za prvenstvo, ali je svaki od njih ponekad vršio ulogu arbitra u sporovima između nižih vladara. U crkvenim i svjetovnim stvarima tu su ulogu obavljali i crkveni koncili. Duhovno jedinstvo u srednjoj i zapadnoj Europi raspalo se u 16. stoljeću uslijed pojave protestantizma; suvereni vladari otada ne priznaju nikakvu višu vlast, te tako i arbitraža privremeno zamire.
Moderno arbitražno rješavanje međudržavnih sporova počinje od britansko-američkoga ugovora (Jay Treaty) iz o rješavanju sporova proizašlih iz minuloga rata za američku neovisnost.

19. Od početka 19. stoljeća ulogu arbitra vrše sljedeća tijela i pojedinci:
a) Jedinstveni arbitri. To su bili vladari trećih država koje su imenovale strane, npr. ruski car Aleksandar II. u sporu Maria Luz između Japana i Perua iz Manjkavost takve arbitraže, naročito do sredine 19. stoljeća, bila je u tome što su vladari arbitri ponekad odbijali obrazložiti svoju odluku (npr.pruski kralj Fridrik-Vilim IV. u britansko-francuskom sporu Portendick iz 1843). Kasnije su vladari i ostali glavari država prepuštali rješavanje spora jednomu ili nekolicini stručnjaka od svoga povjerenja, a pripremljenu presudu su samo potpisivali. Ulogu arbitra često su vršili predsjednici republika, npr. Predsjednik SAD C. Coolidge u sporu Tacna i Arica između Čilea i Perua iz 1925.
U toj su se ulozi nalazili i kolegijalni glavari država ili njihovi predsjednici (švicarsko Savezno vijeće, predsjednik Švicarske konfederacije). Ulogu jedinstvenoga arbitra obnašala su i druga kolegijalna tijela in corpore, poput britanske i čileanske vlade, Senata grada Hamburga, Kasacijskoga suda u Parizu, i dr. Ta su tijela obično imenovala jednoga ili više svojih članova da u njihovo ime obave arbitražu.
Veoma je često ulogu arbitra pojedinca vršio ugledan stručnjak iz reda diplomatskih agenata, sudaca, profesora prava, ministara ili drugih visokih vladinih dužnosnika iz treće države, i to najčešće prema procesnim propisima po kojima postupaju i arbitražni tribunali.
b) Mješovita vijeća. Ta vrst arbitraže pojavila se koncem 18. stoljeća, i to najprije u obliku paritetnih diplomatskih vijeća. Svaka strana imenovala je po jednoga predstavnika, i oni su težili nagodbi prije negoli odluci zasnovanoj na pravu. Ako se nisu mogli nagoditi, spor su upućivali arbitru pojedincu.
Zatim je dolazilo do mješovitih arbitražnih vijeća sastavljenih od neparnoga broja članova. Svaka strana imenovala je po jednoga ili dva predstavnika, a oni su imenovali predsjednika. Ako su same države strane imenovale predsjednika vijeća, njegov je naziv bio "nadarbitar" (umpire, surarbitre). I ta su vijeća težila nagodbi, ali su njihove odluke, za razliku od onih koje su izricali strani vladari, bile obilato obrazlagane.

20. c) Arbitražni tribunali, sastavljeni od neovisnih i nepristranih stručnjaka, datiraju od poznatog britansko-američkog spora Alabama, presuđenoga Redovito se sastoje od neparnoga broja članova: tri ili pet, a rjeđe više. Svaka strana u sporu imenuje po jednoga, dva ili više članova, među stručnjacima iz reda svojih građana ili stranaca. Suprotnoj strani se po pravilu pruža mogućnost da iz određenih razloga ospori neko imenovanje. Strane se potom same sporazumijevaju o osobi predsjednika, nadarbitra, ili njegov izbor prepuštaju već imenovanim članovima.
Ponekad u praksi jedna od strana nastoji omesti arbitražni postupak odbijajući ili odugovlačeći s imenovanjem svojih članova ili predsjednika. Da bi se izbjeglo sprječavanje djelovanja arbitraže tim putem, strane se mogu unaprijed obvezati da po isteku nekoga roka neimenovane članove imenuje neko neovisno tijelo. To je ponekad bio predsjednik Švicarske konfederacije, predsjednik švicarskog Vrhovnoga suda, a u novije doba predsjednik Međunarodnoga suda u Hagu ili osoba sličnoga položaja.
d) Pokušaji organizirane arbitraže. Stalni arbitražni sud. Suprotno njegovu nazivu, to nije stalni sudbeni organ. Osnovan je Haškom konvencijom o mirnom rješavanju sporova iz 1899, a danas djeluje prema propisima istoimene Haške konvencije iz Stalni ured obavlja tehničke poslove, a strane sastavljaju arbitražni zbor za svaki spor posebno, s popisa arbitara koji vodi ured, ali i izvan toga popisa. Svaka država stranka Haške konvencije imenuje za taj popis (listu) četiri osobe kao moguće arbitre.
Njegovo je sjedište u Palači mira u Hagu, gdje je sjedište i današnjeg Međunarodnoga suda, osnovanog Poveljom UN iz Mehanizam Stalnog arbitražnoga suda također služi kao element u fazi kandidiranja za izbor sudaca Međunarodnoga suda.
Taj je Sud osnovan kao nadomjestak za Stalni sud međunarodne pravde koji je bio osnovan tek U okviru Stalnog arbitražnoga suda do Drugoga svjetskog rata izrečeno je dvadeset presuda, od kojih tri nakon 1922, kada je počeo s radom i Stalni sud međunarodne pravde. Ali njegov mehanizam u novije vrijeme opet postaje aktivan.

21. Arbitražna komisija Konferencije o bivšoj Jugoslaviji
Arbitražna komisija Konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Ustanovljena je Deklaracijom o Jugoslaviji što su je ministri vanjskih poslova Europske zajednice usvojili 27. kolovoza Njezino osnivanje i nadležnost prihvatile su vlade jugoslavenske Federacije i svih republika bivše Jugoslavije, odazivajući se pozivu da sudjeluju u radu Konferencije, koja je otpočela u Haagu u rujnu te godine.
Najprije je bila sastavljena od predsjednika ustavnih sudova iz pet država članica Europske zajednice. Nakon Londonske konferencije održane koncem kolovoza 1992, sastojala se od triju predsjednika ustavnih sudova, jednoga suca Europskoga suda za ljudska prava i jednoga suca imenovanog po predsjedniku Međunarodnog suda u Haagu. Od početka do konca rada predsjedao joj je predsjednik Ustavnoga vijeća Francuske Republike Robert Badinter (po njemu: "Badinterova komisija"), ali joj je jedan od članova bio i Roman Herzog, potonji predsjednik Njemačke. Nije imala članova s prostora bivše Jugoslavije.
Komisija je bila prvobitno osnovana sa zadaćom rješavanja sporova između teritorijalnih cjelina bivše Jugoslavije putem obvezujućih presuda, no uz rezervu da iznošenje pred Komisiju svakoga spora odobre supredsjedatelji Konferencije. Ali se njezina djelatnost svela na izricanje savjetodavnih mišljenja na zahtjev supredsjedatelja ili Vijeća ministara Europske zajednice. Izrekla je petnaest mišljenja o različitim pitanjima proizašlim iz raspada bivše Jugoslavije, među ostalima i o sukcesiji država, te o ispunjenju uvjeta novih država za njihovo priznanje. Posljednja dva mišljenja izrekla je 13. kolovoza Dokidanjem Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji nakon sklapanja Daytonskih sporazuma koncem 1995, i ona je prestala djelovati.
Sud za mirenje i arbitražu u krilu Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS). Ustanovljen je Konvencijom usvojenom u Stockholmu u Njegovo djelovanje inspirirano je primjerom Stalnoga arbitražnoga suda. Svaka stranka te Konvencije imenuje na popis po dva potencijalna izmiritelja, te po jednoga arbitra i njegova zamjenika. Između njih se biraju Biro Suda sastavljen od predsjednika, potpredsjednika i 3 člana, te vijeća za mirenje i arbitražni tribunali ad hoc.
Za stranke Konvencije pribjegavanje mirenju je obvezatno. Taj postupak može jednostrano pokrenuti svaka strana nekoga spora. Arbitražni postupak se pokreće nakon neuspjeloga mirenja, ali se on uvijek zasniva na obostranom pristanku strana u sporu. One mogu sklopiti sporazum o arbitraži, ili mogu jednostrano prihvatiti fakultativnu klauzulu o obveznoj arbitraži po primjeru članka 36(2). Statuta Međunarodnog suda (v. supra, §83, pod II, 2).

22. Svaka strana u sporu imenuje jednoga člana komisije za mirenje
Svaka strana u sporu imenuje jednoga člana komisije za mirenje. Biro Suda imenuje predsjednika i još dvojicu s liste izmiritelja koji moraju biti iz trećih zemalja. U arbitražni tribunal ulazi arbitar svake od strana (ili njegov zamjenik) s popisa, a predsjednika i još dva arbitra također imenuje Biro Suda. Time je veoma umanjena mogućnost opstrukcije tih postupaka. Ali Stockholmska konvencija još nije našla svoju primjenu u praksi.
3. Osnova arbitraže. Međunarodna arbitraža zasniva se isključivo na dobrovoljnom pristanku strana na taj način rješavanja njihova spora. Pristanak uvijek podrazumijeva preuzimanje obveze na izvršenje izrečene presude u dobroj vjeri i u cijelosti.
Pristanak na arbitražu može se dati za već postojeći spor (prigodna ili izolirana arbitraža), ili glede sporova koji među strankama nekog ugovora mogu nastati u budućnosti (institucionalna arbitraža). Taj drugi oblik se može stipulirati u posebnim dvostranim ili mnogostranim ugovorima o rješavanju budućih sporova, i pri tome ga, ovisno o vrsti spora, kombinirati s nekim drugim oblicima rješavanja. Npr. tzv. politički sporovi mogu se povjeravati mirenju, a tzv. pravni sporovi arbitraži ili sudskom rješavanju (v. supra, §79). Moguće je predvidjeti i više uzastopnih postupaka rješavanja za sve vrste sporova, npr. najprije pregovore, potom mirenje, te arbitražu kao konačno sredstvo. Pristanak se može dati i u obliku tzv. arbitražne klauzule u mnogostranim i dvostranim ugovorima o bilo kojemu predmetu, prema kojoj će se sporovi o primjeni ili tumačenju tih ugovora rješavati putem arbitraže.
Pristanak na arbitražu za već postojeći spor izražava se arbitražnim kompromisom (pristatnom pogodbom). Ali ni arbitražni kompromis nije ništa drugo do međunarodni ugovor koji se ravna prema načelima iz Bečke konvencije iz Njime strane određuju predmet spora i način imenovanja arbitra ili arbitražnoga tribunala. Kompromis, nadalje, može sadržavati osnovu na temelju koje će arbitar presuditi spor, pravila postupka, rok za izricanje presude, jezik postupka i presude, sjedište sudovanja, raspodjelu troškova postupka i dr.
Odredbe kompromisa i ugovora o arbitraži obvezuju arbitre. Njihove nejasnoće i praznine arbitri popunjavaju posizanjem za općim načelima prava i običajnim pravom izgrađenim u praksi. To običajno pravo ipak ne nameće suverenim državama samu arbitražu kao obvezan način rješavanja bez njihova prethodnoga pristanka.

23. Za pravovaljanost arbitraže odlučujuća je valjanost kompromisa ili ugovora o arbitraži (npr. da nije protupravno nametnut jednoj ili obima stranama u sporu, ili da nije istekla njegova važnost). Njegova ništavost ili prestanak važnosti može uzrokovati ništavnost arbitraže. Ipak, ako strane zajednički ustanove tribunal i sudjeluju u postupku, iz toga se njihova ponašanja može protumačiti da su dale svoj naknadni prešutan pristanak na arbitražu (forum prorogatum), čak ako je kompromis i prestao vrijediti.
U slučaju nejasnoće ili spora o pristanku na arbitražu, arbitar je ovlašten tumačiti domašaj svoje nadležnosti. U tome smislu arbitar je sudac svoje vlastite nadležnosti (competence de la competence).
U tome je smislu Međunarodni sud u sporu Nottebohm (prethodna pitanja) iz istakao: "...još od spora Alabama, na temelju prijašnjih presedana, općenito je prihvaćeno da je u nedostatku suprotnoga ugovora svaki međunarodni tribuhal sudac vlastite nadležnosti i ima moć u tu svrhu tumačiti instrumente koji ju predviđaju..."
To podrazumijeva da će se arbitar sam proglasiti nenadležnim, ili će ograničiti svoju nadležnost kada za to nađe opravdanje. Zloupotrebe u tome pogledu imale bi za posljedicu prekoračenje nadležnosti arbitra i ništavost arbitražne presude.
4. Mjerodavna pravila za presuđivanje spora, (a) Kompromis može propisati materijalna pravna pravila ad hoc, primjenom kojih će arbitar presuditi spor. Do toga dolazi izuzetno rijetko.
Najpoznatiji takav primjer bila su Washingtonska pravila od 8. svibnja 1871, o dužnostima neutralne države u ratu na moru, na temelju kojih je Arbitražni tribunal presudom u sporu Alabama od 14. rujna sljedeće godine dosudio odštetu koju je Britanija platila Sjedinjenim Državama. U sporu o Britanskoj Gvajani, Britanija i Venezuela su se kompromisom iz suglasile o tome da će se protupravni posjed nekoga područja u trajanju od pedeset godina, temeljem zastare, smatrati pravovaljanim.

24. Ukoliko bi se strane uspjele suglasiti na takvim materijalnim pravilima, njima ne bi bilo teško postići rješenje svoga spora izravnim pregovorima i o tome sklopiti ugovor, te time uštedjeti vrijeme i troškove postupka.
(b) Kompromis može uputiti arbitra na primjenu međunarodnoga prava, rjeđe izričito navodeći članak 38(1). Statuta Haškog suda, koji propisuje njegove izvore. Takvo upućivanje znatno otklanja mogućnost praznina u pravu koje treba primijeniti.
(c) Kompromis može uputiti na načela pravičnosti, načela pravičnosti i prava, na "apsolutnu pravičnost", ili na odlučivanje ex aequo et bono. Arbitar će pri odlučivanju poštivati imperativna pravila općega međunarodnog prava (jus cogens) i stečena prava trećih država, a ovisno o tumačenju domašaja svoje ovlasti odlučit će u kojoj će mjeri u izricanju pravde odstupiti od subjektivnih stečenih prava strana.
(d) Kompromis može zatražiti od tribunala da propiše buduće pravno uređenje za odnose medu stranama (reglement d'interets, amiable composition, izravnanje). Tada će njegova vlast biti u suštini ista kao kad odlučuje ex aequoet bono, tj. Kao pod (c).
(e) Ako kompromis ne predviđa nikakvih odredaba o osnovi odlučivanja, to podrazumijeva da su ga strane ovlastile da njihov spor riješi na temelju općega međunarodnog prava, kao pod (b).
Tako je Rene Cassin u presudi o britansko-grčkomu sporu iz naveo: "U nedostatku posebnoga propisa o pravu kojim će se arbitar služiti kao osnovom odlučivanja, ili (propisa) o njegovoj ulozi izravnatelja (amiable compositeur), ovaj je arbitar dužan ograničiti se na ulogu suca i odlučiti "na osnovi poštivanja prava", u skladu s člankom 37. prve Haške konvencije iz 1907." (RIAA, vol.XII, p.69).
Kada arbitar odlučuje na temelju prava, pribjegavat će tzv. akcesornoj pravičnosti. Vodit će se tom pravičnošću pri ocjeni dokaza, kod propisivanja rokova u postupku, u procjeni štete i određivanju visine njezine naknade, u tumačenju dvosmislenih ugovornih tekstova, itd. (v. supra, §6, pod (i)).

25. Općenito je uvjerenje da u nedostatku primjenljivih pravnih pravila arbitar ne bi smio proglasiti non liquet. Ukoliko sam ustanovi prazninu u pozitivnom pravu, to podrazumijeva njegovo pribjegavanje pravičnosti praeter legem, čak i bez posebnoga ovlaštenja strana. Do toga može ponajprije doći u sporovima o razgraničenjima na kopnu i na moru, ali i u pitanjima podjele imovine, dugova, ili arhiva u postupku sukcesije država.
Prednost arbitraže u odnosu na odlučivanje pred stalnim međunarodnim sudovima leži u tome što bi strane koje pripadaju istoj civilizacijskoj skupini (npr. države kojih je pravo zasnovano na islamu), mogle za osnovu rješavanja svoga spora ili sukoba propisati njima zajedničke pravna i etička načela. Za arbitre bi mogle odrediti stručnjake toga prava iz reda osoba od zajedničkoga povjerenja. Do toga u praksi još* nije došlo.
5. Predmet spora. Predmet spora određuje se kompromisom i arbitar ga ne smije prekoračiti. O svim spornim točkama arbitar u presudi mora donijeti odluku. Pri tome, ukoliko prije ili u tijeku postupka uoči suglasnost strana o nekim točkama spora, tu će suglasnost utvrditi u svojoj presudi. Arbitru nije dopušteno davati stranama preporuke glede predmeta spora. Bez njihove suglasnosti ne smije im davati preporuke ni o pitanjima koja ne ulaze u predmet spora.
6. Postupak. Ukoliko strane nisu propisale pravila postupka u kompromisu, one mogu arbitra uputiti na takva već pripremljena pravila.
Institut za međunarodno pravo još je usvojio nacrt Pravilnika o arbitražnom postupku. Potpuniji i suvremeniji su propisi o arbitražnom postupku iz III. glave četvrtoga dijela Haške konvencije o rješavanju sporova iz (članci 51-90). I Komisija za međunarodno pravo je u usvojila uzorak pravila o arbitražnom postupku, nakon što joj o tome nije uspjelo izraditi nacrt konvencije prihvatljiv Općoj skupštini UN.

26. Držeći se propisa kompromisa ili ugovora o arbitraži, arbitar će sam nadopuniti sva pravila postupka koja mu propišu strane, ili će ih po odluci strana sam propisati prije početka rasprave. Pri tome će se pridržavati općih načela prava iz te oblasti. Ta načela može pronaći u gore navedenim pravilima, kao i u propisima o postupku stalnih sudskih tijela (npr. u Statutu i u Poslovniku Međunarodnoga suda u Haagu), te u njihovoj praksi.
Postupak se može sastojati od pismenog i od usmenoga dijela. U arbitraži pismeni dio postupka je obavezan, a usmeni samo po sporazumu strana ili ako arbitar odluči o njegovoj neophodnosti.
Svaka je strana pred tribunalom zastupljena s agentom. Agent je službeni predstavnik svoje vlade i on prenosi poruke između tribunala i vlade. Izjave agenta, ili po njegovu odobrenju izjave savjetnika i odvjetnika, obvezuju njegovu državu. Osim agenta svaka strana može u postupku biti zastupljena s potrebnim brojem savjetnika i odvjetnika.
U slučaju institucionalne arbitraže postupak se može pokrenuti tužbom koja se upućuje tribunalu nakon što ga strane ustanove, kao i suprotnoj strani. U slučaju prigodne arbitraže same strane ili tribunal mogu odlučiti koja će od njih podnijeti prvo parnično pismo. Tribunal određuje rok za odgovor. Ukoliko tome ima mjesta, tribunal može dati rokove za protuodgovor (repliku) i drugotnicu (dupliku), te ako se strane o tome slože i za treći par odgovora.
Strane su u pismenom dijelu postupka dužne formulirati svoje zahtjeve i protuzahtjeve. One su u načelu dužne predočiti sve dokumente u potporu svojih zahtjeva u ovjerenom prijevodu na jezik postupka. Svi njihovi ovjereni prijepisi dostavljaju se suprotnoj strani. Strane mogu predložiti tribunalu popis svjedoka i vještaka radi saslušanja, kao i uviđaj na nekom mjestu (v. o istrazi, supra, §81).

27. Usmeni postupak, ukoliko mu ima mjesta, vodi predsjednik ili nadarbitar. Taj se postupak u načelu vodi uz isključenje javnosti, osim ako tribunal uz pristanak strana ne odluči drukčije. O tijeku usmenoga postupka vodi se zapisnik kojega potpisuju predsjednik i tajnik tribunala.
U usmenomu postupku agenti, savjetnici i odvjetnici obrazlažu zahtjeve strana, a na zahtjev članova tribunala daju potrebna objašnjenja. Obavlja se i saslušanje svjedoka i vještaka predloženih od strana i onih koje je tribunal pozvao proprio motu. Izvode se i dokazi.
Strane su u načelu dužne predočiti sve dokumente i pružiti sva objašnjenja koja tribunal od njih zatraži. Ako to ne učine, to se utvrđuje u zapisniku.
Nakon što dade mogućnost obadvjema stranama da pruže sva objašnjenja i predoče sve dokaze, predsjednik tribunala okončava usmenu raspravu. Tribunal potom u tajnom vijećanju pristupa odlučivanju o sporu i sastavljanju teksta presude.
7. Presuda se donosi većinom glasova članova tribunala. Potpisuju ju predsjednik i svi članovi tribunala. Ako članovi koji su glasovali"protiv odbiju potpisati presudu, to se konstatira u njezinu tekstu, ali ne utječe na njezinu valjanost. Presuda mora sadržavati obrazloženje na kojemu je zasnovana.
Presuda se izriče na javnoj sjednici u prisutnosti strana. Ako se to ne učini, službeno se notificira stranama. Od trenutka izricanja ili notifikacije ona pravno obvezuje strane.
Arbitražna presuda rješava spor konačno, osim ukoliko se strane nisu unaprijed dogovorile o mogućnosti priziva nekom drugomu tijelu (na pr. Stalnom arbitražnom sudu ili Međunarodnom sudu u Haagu), što se događa iznimno rijetko.
Strane su na temelju pristanka datoga za arbitražno rješavanje dužne u dobroj vjeri i u cijelosti izvršiti presudu. Dakle, kao i glede izvršenja svakog drugoga ugovora, obvezatnost arbitražne presude temelji se na općemu načelu prava pacta sunt servanda. Ako tribunal ne odredi rok za njezino izvršenje, strane su je dužne izvršiti bez nepotrebnoga odlaganja. Za tu svrhu dužne su izmijeniti postojeće ili donijeti nove zakone i druge propise, osigurati potrebna materijalna sredstva, i donijeti potrebne sudske i druge odluke. Presuda obvezuje samo strane u sporu i za slučaj koji je riješila (sententia jus facit inter partes).

28. Moguće zahtjeve za tumačenjem izrečene presude strane će što je moguće u kraćemu roku uputiti tribunalu koji ju je izrekao. Svaka strana može uputiti takav zahtjev jednostrano, a o njemu se obavještava suprotna strana. Tribunal će se okupiti u prijašnjem sastavu i, ukoliko za to nađe opravdanja, može izreći presudu o tumačenju svoje prijašnje presude.
Neki propisi o arbitražnom postupku predviđaju razloge zbog kojih bi neka od strana mogla dokazivati ništavost presude. To je slučaj kada je ništav kompromis ili drugi ugovor o arbitraži; ako je tribunal izvršio bitno prekoračenje svoje nadležnosti, bilo glede predmeta spora ili osnove odlučivanja; ako presuda nije obrazložena; ako su povrijeđena bitna pravila postupka koja arbitražu čine suđenjem; ili ako se može dokazati korupcija nekoga člana tribunala. Na stranu koja se poziva na ništavost presude pada teret dokazivanja.
U takvim slučajevima među stranama nastaje novi spor o valjanosti izrečene arbitražne presude. Taj spor bi se mogao riješiti zajedničkom odlukom strana o njegovu upućivanju na rješavanje pred drugi arbitražni tribunal ili pred neki stalni sud poput Međunarodnog suda u Haagu. Ako do toga pristanka ne dođe, ostaje neriješen spor o meritumu predmeta spora, kao i onaj o valjanosti arbitražne presude. Osporavanja valjanosti izrečenih arbitražnih presuda nisu bila veoma česta u praksi. Nešto češće se događalo da su strane izbjegavale izvršiti izrečenu presudu izravno joj ne osporavajući valjanost.
8. Sporedni (incidentni) postupci. U tijeku arbitražnoga postupka ili po njegovu okončanju, tribunal može uz pristanak strana dopuštati neke sporedne postupke.
Otvoreno je pitanje može li tribunal propisati privremene mjere prije izricanja presude, bez prethodnoga pristanka obiju strana.
Uz pristanak strana tribunal bi mogao dopustiti, iako to nije dužan učiniti, intervenciju trećih država u parnicu. U takvomu slučaju presuda bi obvezivala i državu interventa. Haška konvencija o rješavanju sporova, iz (članak 84(2)), predviđa pravo na intervenciju svih stranaka nekog mnogostranoga ugovora koje nisu parnične strane, kada se u postupku radi o njegovu tumačenju. U takvomu slučaju tumačenje sadržano u presudi obvezuje i državu interventa. Taj će se propis primijeniti jedino ukoliko je predviđen u arbitražnom kompromisu, ili ako kompromis na njega upućuje.

29. Strane mogu unaprijed predvidjeti mogućnost revizije presude na temelju naknadno utvrđenih činjenica koje strana koja se na njih poziva nije znala do izricanja presude, a neznanje se ne može pripisati njezinu nemaru. Nove činjenice moraju biti takve naravi da se pretpostavlja da bi utjecale na odluku tribunala. Takva strana dužna je uputiti zahtjev za reviziju presude istom tribunalu čim je doznala za te činjenice.
Statut Međunarodnoga suda u Haagu, kao i Štokholmska konvencija KESS-a, propisuju apsolutni rok zastare za podnošenje zahtjeva za reviziju od deset godina od izricanja presude. Moguće je taj rok tumačiti i kao običajno pravilo arbitražnog postupka, ukoliko sporazum stranaka o tome šuti.
Teškoća se javlja što je nakon proteka od nekoliko godina teško ili nemoguće obnoviti tribunal u prijašnjemu sastavu. A za ustanovljenje novoga tribunala potrebna je suradnja-6uprotne strane, koja može izostati čak kada je mogućnost revizije bila unaprijed predviđena. Ukoliko se tribunal obnovi (ili se po pristanku obiju strana ustanovi novi), on će najprije ispitati opravdanost zahtjeva za reviziju presude. Ako je ustanovi, može voditi novi postupak o meritumu presuđenog spora koji će okončati novom presudom.
9. Arbitraža kao način sprečavanja sukoba. Još od prve polovice 19. stoljeća u nekim su zemljama djelovali mirovni pokreti koji su zagovarali obaveznu arbitražu između svih država avijeta za sve njihove sporove, kao siguran način održanja trajnoga mira. To je bio i jedan od nepostignutih ciljeva dviju Haških mirovnih konferencija iz i 1907.
Da bi dokazao da je arbitraža spojiva sa suverenošću država, Institut za međunarodno pravo predložio je preporukom iz njezino prihvaćanje kao obavezne najprije za sporove o tumačenju i primjeni međunarodnih ugovora. Iz toga je proizašla podjela na tzv. "pravne" i "političke" sporove o kojoj je bilo riječi (supra, §79). Države su potom u međusobnim ugovorima o arbitraži isključivale sporove koji diraju u njihove životne interese, čast i suverenost.

30. Nakon Prvoga svjetskoga rata, na poticaj Lige naroda, sklopljeno je oko dvjesto dvostranih ugovora između država o obaveznom rješavanju svih njihovih budućih sporova. U u tu svrhu je bio zaključen i mnogostrani Ženevski opći akt o mirnom rješavanju sporova, koji je državama strankama dopuštao dalekosežne rezerve. U Opća skupština UN usvojila je revidirani Opći akt bez bitnih izmjena u njegovu tekstu.
Dalji razvoj političkih prilika u Europi pokazao je neosnovanost tih očekivanja. Nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj u naglo je opao broj novih sklopljenih dvostranih ugovora o rješavanju sporova. Većina onih na snazi nije se hi jedanput primijenila u praksi, i time se nisu spriječili sukobi između njihovih stranaka. Pred Drugi svjetski rat pokazalo se da arbitraža ne može spriječiti sukobe u kojima jača država ne priznaje slabijoj temeljna prava na opstanak, na neovisnost i jednakost, nego je namjerava uništiti i anektirati (odnos ItaUje prema Etiopiji; odnos Njemačke prema Austriji, čehoslovačkoj, Poljskoj, i dr).
Institucionalna arbitraža nije opravdala sva očekivanja, jer do arbitraže pretežito dolazi na temelju kompromisa za neki već postojeći spor. Obavezna je arbitraža ipak bila našla širu primjenu u obliku mješovitih arbitražnih tribunala, nametnutih pobijeđenim državama putem mirovnih ugovora. Ti tribunali odlučivali su o privatnim potraživanjima građana pobjedničkih država u pobijeđenim zemljama. Nakon Prvoga svjetskog rata tako ustanovljeni tribunali doveli su do bogate prakse. Nakon Drugoga svjetskoga rata mirovni ugovori sklopljeni u Parizu predvidjeli su u tu svrhu mješovite komisije za mirenje. Komisije, ustanovljene s Italijom, donosile su u slučaju neuspjeloga mirenja obvezujuće presude, i u tim slučajevima stvarno su djelovale kao arbitražna vijeća.
Putem arbitraže bio u 19. i u 20. stoljeću odlučen veoma mali broj sporova koji su mogli dovesti do oružanih sukoba između njihovih strana (npr. spor Alabama ili spor o njemačkim dezerterima u Kazablanki 1909). Ali kao način rješavanja nekih vrsta sporova, poput onih o granicama, o naknadi pretrpljene štete, arbitraža u moderno doba nije nikada gubila na važnosti. Ona je bila i ostat će korisna dopuna rješavanju pred stalnim međunarodnim sudskim tijelima, sve dok sudsko rješavanje ne bi postalo obvezatno prema općem međunarodnom pravu. Ali takav razvoj ne treba očekivati ni u daljoj budućnosti.