1. II Akcionarska ekonomija
Doc dr Milena Žižić

2. Akcije
Finansijsko tržište predstavlja organizovan prostor gdje se na određenom mjestu, u određenom vremenu i pod jasno definisanim pravilima susreću ponuda i tražnja, kao osnovni elementi svakog tržišta.
Finansijski sistem jedne zemlje predstavlja skup tržišta, institucija, zakona, propisa i tehnika pomoću kojih se trguje finasijskim instrumentima, određuje cijena finansijskim instrumentima i pružaju druge finasijske usluge.
Finansijska tržišta obveznica i akcija su bitna kod usmjeravanja finansijskih sredstava od onih koji ne znaju da ih produktivno uposle ka onima koji to znaju, što dovodi do više ekonomske efikasnosti. Aktivnosti na ovim tržištima imaju direktan učinak na bogatstvo pojedinca, preduzeća i ponašanja potrošača, kao i na ukupan rezultat cijele privrede.

3. Akcije predstavljaju dugoročne hartije od vrijednosti kojima se potvrđuje da je njihov imalac unio odgovarajući ulog u osnovnu glavnicu a.d., kao i da ima određena prava u tom društvu.
Akcije treba da imaocu osiguraju trajan prihod u vidu dividende.
One predstavljaju masovne hartije od vrijednosti.
Akcije su hartije od vrijednosti sa promjenljivim prihodom, jer se dividenda isplaćuje u zavisnosti od visine čiste dobiti a.d. Svaka akcija se sastoji iz dva dijela, a to su plašt akcije i kuponski tabak.
Prvi dio sadrži osnovne podatke o samoj akciji: oznaku da je ta hartija od vrijednosti akcija i koja je vrsta akcije, naziv i sjedište akcionarskog društva - emitenta, naziv i sjedište kupca ili pak, oznaku na koga akcija glasi, iznos na koji glasi akcija (nominalnu vrijednost akcije), broj akcija i ukupan obim emisije, prava iz akcije, mjesto i datum izdavanja, oznaku serije i kontrolni broj akcije, redoslijed emisije, faksimil potpisa ovlašćenog lica i pečat emitenta.
Kuponski tabak sadrži osnovne podatke o isplati dividende: redni broj kupona za naplatu dividende, broj akcije po kojoj se dividenda isplaćuje, naziv akcionarskog društva – emitenta, godinu u kojoj se dividenda isplaćuje, faksimil ovlašćenog lica i pečat emitenta.

4. Karakteristike akcija su:
Akcije izdaju akcionarska društva, i to tek nakon upisa akcionarskog društva u sudski registar. Akcije mogu izdati i preduzeća, banke, organizacije za osiguranje i druge finansijke organizacije.
Svaka akcija reprezentuje jedan dio kapitala društva, odnosno ulog koji je imalac unio u osnovnu glavnicu.
Akcije ne daju vlasniku da posjeduje pravo nad uplaćenim sredstvima, već ta sredstva postaju u času uplate vlasništvo društva.
Dakle, imalac stiče određena prava, ali on može raspolagati slobodno samo sa akcijama.
Akcije daju akcionaru određena prava. Bez obzira na vrstu akcije, akcionar uvijek ima pravo na dividendu i na dio likvidacione ili stečajne mase, koja preostane kada su podmireni povjerioci društva.
Ta prava su obligaciono-pravnog karaktera, a ako akcionar ima pravo na upravljanje društvom onda su u pitanju akcije sa pravom učešća.
Akcije su nedjeljive. Akcionar ne može prava koja proizilaze iz akcije da podjeli na dva ili više lica. U slučaju ako postoji više od jednog vlasnika akcije, vlasnici čine u a.d. jednog akcionara. U knjigu akcija se upisuje ime zajedničkog punomoćnika.

5. Nominalna vrijednost akcije je njena prva procjenjena i planirana vrijednost sa kojom se akcija prvi put emituje na tržište.
Prometna vrijednost akcije može biti različita od njene nominalne vrijednosti; može biti jednaka, iznad ili ispod nominalne vrijednosti akcije.
Nominalna vrijednost se može mijenjati kod narednih emisija akcija, što zavisi od prometne vrijednosti akcija.
O promjeni nominalne vrijednosti odlučuju preduzeće, reprodukciona banka i novčana berza akcija. Nominalna vrijednost akcija se utvrđuje na osnovu kapitala preduzeća i poređenjem jedinične vrijednosti akcije iste ili slične djelatonosti na domaćem ili stranom tržištu.
Polazni broj akcija se utvrđuje podjelom planiranog osnivačkog kapitala sa utvrđenom nominalnom vrijednosti. Prodaja prve emisije akcija može biti najviše do 50% vrijednosti osnivačkog kapitala.

6. Bruto profit preduzeća predstavlja razliku između ukupnog prihoda i troškova, a neto profit se dobija kada se od bruto profita odbiju obaveze prema državi.
Krajnji poslovni cilj preduzeća je stvaranje što većeg neto profita po jednom zaposlenom, po jedinici proizvoda, po jedinici snage proizvodne opreme ili po jedinici izgrađenog građevinskog prostora preduzeća .
Dividenda je udio jedne akcije u neto profitu preduzeća.
Ona je određena putem novčane berze akcija, na osnovu bilansa preduzeća, izveštaja reprodukcione banke i ocjene boniteta preduzeća. One se isplaćuju jedanput godišnje, na osnovu stanja bilansa akcija.

7. Redovne ili obične akcije su pismene isprave o trajno uloženim sedstvima u osnovni kapital akcionarskih društva i označavaju vlasništvo nad dijelom .A.D. Akcionari imaju određena prava:
Pravo na upravljanje pošto snose rizik poslovanja, i najviše su zainteresovani za ostvarivanje neto dobitka jer odatle naplaćuju dividendu za razliku od vlasnika prioritetnih akcija i obveznika koji dobijaju fiksni prinos u obliku povlašćene dividende, tj. kamate. Vodeću ulogu imaju oni koji posjeduju veliki kontrolni paket akcija, u praksi se često akcionari udržuju štiteći svoje interese.
Pravo na dividendu- tj. dio ostvarene dobiti. Isplata dividende nije zagarantovana ako preduzeće posluje sa gubitkom ili zbog svog razvoja odluci da zadrži cjelokupni dobitak. Prednost pri isplati imaju vlasnici prioritetnih akcija.
Na isplatu dijela likvidacione mase- u slučaju likvidacije preduzeća, a posle povjerioca vlasnika obveznica i povlašćenih akcija, u koliko preostane sredstava srazmjerno nominalnoj vrijednosti akcija koje posjeduju.

8. Osnovni cilj emisije redovnih akcija je prikupljanje trajnog kapitala za finansiranje osnivanje i razvoja preduzeća. Najkvalitetniji izvor pošto je trajno raspoloživ i nikome se ne vraća. Prodajom redovnih akcija preduzeće povećava osnovni kapital u pasivi, čime se povećava stepen samofinansiranja i smanjuje stepen zaduženosti, pod uslovom da se ne poveća pozajmljeni kapital.
Veći osnovni kapital znači i veće garancije kreditorima, da će im pozajmljena sredstva biti vraćena makar iz stečajne mase.
Prodaja redovnih akcija za gotovinu povećava u aktivi protivvrijednost akcija kao i osnovni akcijski kapital u pasivi čime se povećava likvidna imovina i solventnost preduzeća, što traje sve dok se prikupljena novčana sredstva ne ulože u namjene zbog kojih je izvršena emisija akcija. Važno je da se akcije emituju samo onda kada postoji mogućnost za profitabilna ulaganja jer u suprotnom dovodi do pada prihoda akcija kao i tržišne vrijednosti akcija.
Motivacija za potencijalne akcionare: dividenda, likvidnost ovih HOV posebno ako se kotiraju na berzi pa se mogu lako prodati, organičena odgovornost za dugove AD samo do iznosa kapitala koji su uložili.

9. FINANSIRANJE EMISIJOM PRIORITETNIH AKCIJA
Prioritetne akcije donose prinos u visini fiksne dividende koja je unaprijed ugovorena za razliku od redovnih koja zavisi od visine ostvarenog neto dobitka.
Vlasnici prioritetnih imaju prednost pri isplati dividendi. Mogu biti kumulativne prioritetne akcije u slučaju da preduzeće neke godine ne isplati dividende iz nekog razloga, kumulaciju kao obavezu preduzeća prema tim akcionarima i obezbjeđuje pravo isplate dividendi preostalog neto dobitka.
Mogu biti participativne kada svojim vlasnicima daju pravo da pored fiksne naplate i dio promjenljive dividende, tj. učestvuju u raspodjeli preostalog neto dobitka. Daju prvenstvo pri isplati ostatka likvidacione mase, ali ne i u odnosu na potraživanja vlasnika obveznica.
Sličnosti- Prioritetne akcije i obveznice vlasnicima daju pravo naplate, određen prinos u vidu dividende, odnosno kamate u ugovorenim rokovima a taj prihod je ograničen do fiksnog prihoda i nemaju pravo na upravljanje preduzećem, a mogu ga dobiti ako postoji mogucnost zamjene ovih HOV za redovne akcije.
Emisija akcija preduzeću donosi novčano primanje ali i određene troškove a te troškove čine: početni Troškovi- koji predhode isplati dividendi kao sto su Troškovi izrade elaborata, štampanja akcija, prognoze, propaganda, provizije posrednika i sl.
Što se tiče dividende u obračunskom smislu ona nije trošak jer se ne pojavljuje kao rashod pri obračunu fin. rezultata kao što su kamate ona se isplaćuje iz neto dobitka sto za preduzeće predstavlja izdatak.

10. PODTIPOVI AKCIJA
a) Debenturne akcije = slične su dugoročnim neobezbijeđenim obveznicama.
Nose veću sigurnost, fiksnu kamatu i veća prava u slučaju slabijeg poslovanja
b) Kumulativne preferencijalne akcije = neisplaćena dividenda kumulira se tokom vremena i mora se isplatiti prije nego što se isplati dividenda vlasnicima običnih akcija - nekumulativne = neisplaćena dividenda se ne kumulira.
c) Zamjenljive preferencijalne akcije (konvertibilne prioritetne akcije) = pravo konverzije u obične akcije ili neke druge hartije od vrijednosti (obveznice), kao i izmedu različitih klasa akcija. Skoro 40% novoemitovanih preferencijalnih akcija sadrži odredbe o pravu zamjene za druge HoV. Obično sadrže varante tj. dugoročne opcije koje daju pravo investitoru da kupi određen broj običnih akcija po utvrdenoj cijeni u bilo kom momentu prije isteka utvrđenog roka (cijena varanta raste kada cijena akcija raste).
d) Participativne akcije = učestvovanje u dobiti sa vlasnicima običnih akcija: prvo dobijaju dividendu po fiksnoj stopi, potom firma isplaćuje dividendu vlasnicima običnih akcija do visine preferencijalne dividende, a preostali višak profita se dijeli između vlasnika preferencijalnih i vlasnika običnih akcija.
I obične i preferencijalne akcije mogu imati više klasa (npr. A i B).

11. AKCIONARSKI KAPITAL Osnovni elementi akcionarskog kapitala su:
1. Nominalna vrijednost emitovanih akcija;
2. Kapitalni višak;
3. Akumulisani profit.
Svaka akcija ima neku nominalnu vrijednost – vrijednost po kojoj se registruje u knjigovodstvu firme,ali kod akcija nominalna vrijednost nije uvijek jednaka knjigovodstvenoj (kao što to jeste slučaj kod obveznica!).
Ukupna nominalna vrijednost emitovanih akcija se dobija množenjem broja emitovanih akcija i nominalne vrijednosti jedne akcije.
Npr. 1€ x akcija = €
U razvijenim zemljama postoje i slučajevi da preduzeće emituje akcije bez nominalne vrijednosti (da bi spriječile vlasnike da se isuviše vežu za tu vrijednost) - te akcije se u knjigovodstvu evidentiraju po prodajnoj cijeni koja se uzima za njihovu nominalnu vrijednost.
Kvotne akcije glase na određeni udio u kapitalu društva.

12. U razvijenim zemljama preduzeća rijetko prodaju svoje akcije po nominalnoj vrijednosti – to rade samo u početnim fazama razvoja, a kasnije se trude da ih prodaju po višoj cijeni i da ostvare kapitalni višak.
Npr. preduzeće iz prethodnog primjera emituje još akcija ali uspije da ih proda po 10€ svaku.
Kapitalni višak:
1. Nominalna vrijednost akcija 1€ x = €
2. Kapitalni višak ( 10€ - 1€ = 9 €) 9€ x = €
Ukupna vrijednost akcionarskog kapitala = €
Cijena jedne akcije €/ = 4 €

13. Akumulisani profit
Imaju ga preduzeća koja uspješno posluju i to je najjeftiniji način finansiranja. To je dio čistog profita koji firma ne isplaćuje vlasnicima akcija kroz dividendu.
Ako pretpostavimo da se tokom godina akumulirao jedan milion eura bilans stanja izgleda ovako:
1. Nominalna vrijednost akcija 1€ x = €
2. Kapitalni višak (10€ - 1€ = 9 €) - 9€ x = €
3. Akumulisani profit €
Ukupna vrijednost akcionarskog kapitala = €
Cijena jedne akcije €/ = 10,66€
To znači da vlasnici gube dividendu, ali to obično donosi akcionarima korist po osnovu kapitalnog viška (postoji vremenski gap!)
Dakle, zbir nominalne vrijednosti akcija, kapitalnog viška i akumulisanog profita daju knjigovodstvenu vrijednost akcionarskog kapitala. Knjigovodstvena vrijednost jedne akcije dobija se kada ovaj iznos podjelimo sa brojem emitovanih akcija (u primjeru 10,66€).

14. REALNA VRIJEDNOST AKCIJE
Realna vrijednost akcija, koja se još naziva i unutrašnjom vrijednošću akcija, je od izuzetnog značaja za investitore prilikom donošenja odluka o tome da li i u koje akcije da investiraju.
Naime, ukoliko je tržišna vrijednost akcije niža od njene prave (realne) vrijednosti on će se odlučiti da kupi te akcije.
Realna vrijednost izračunava se DISKONTOVANJEM.
Gdje je:
P – tržišna vrijednost akcije
Div – očekivana dividenda
r - diskontna stopa
Jednostavnije: cijena akcije = dividenda/stopa kapitalizacije
Stopa kapitalizacije je diskontna stopa

15. CIJENA AKCIJE
Nivo cijena akcija na finansijskom tržištu govori o kvalitetu poslovanja, efektivnosti i efikasnom upravljanju firmom.
Tri osnovne kategorije cijena:
1. Nominalna vrijednost akcija – cijena po kojoj se akcije vode u knjigovodstvu firme. Treba zapamtiti da je nominalna vrijednost osnov za izračunavanje dividende, kao i osnov za obračun u slučaju likvidacije/stečaja preduzeća. Nominalna vrijednost je upisana na plaštu (blanketu akcije).
2. Knjigovodstvena cijena = ukupna knjigovodstvena vrijednost/broj emitovanih akcija. Knjigovodstvena vrijednost akcije predstavlja čistu imovinu društva (trajne izvore sredstava) lociranu na pojedinačnu akciju.
3. Tržišna cijena = formira se na sekundarnim tržištima akcija, podložna je čestim fluktuacijama i mijenja se, u pogledu nekih kompanija i u toku nekoliko minuta (zapamtite da je najbrže FOREX tj. devizno tržište gdje su ponekad bitne i sekunde). Trgovanje na berzanskom a naročito OTC tržištu (vanberzansko) ponekad liči na igre na sreću, a ponekad na pravu umjetnost...
Osnovno pitanje je kako predvidjeti cijenu akcija?! Tržišna vrijednost akcije je rezultat odnosa ponude i tražnje na tržištu kapitala, odnosno to je cijena po kojoj se akcije prodaju na sekundarnom tržištu.

16. S obzirom da djelovanje ponude i tražnje i formiranje tržišne cijene akcije u krajnjoj liniji svodi tržišnu vrijednost na njenu unutrašnju vrijednost, valorizaciju akcije posmatramo prvenstveno kao proces određivanja njene unutrašnje vrijednosti.
Tri osnovna modela za utvrđivanje tržišne vrijednosti akcija su:
Model diskontovanja dividende,
Model upoređivanja koeficijenata P/E,
Model diskontovanja gotovinskog toka.
U modelu nultog rasta tržišnu vrijednost akcije izračunali bismo kao:
P = D/r
gdje je:
P - tržišna vrijednost akcije
D - očekivana dividenda
r - diskontna stopa.

17. Ako se polazi od pretpostavke da očekivana dividenda konstantno raste u vremenskom periodu, onda je izračunavanje vrijednosti akcije složenije i ostvaruje se primjenom modela konstantnog, odnosno normalnog rasta koji se u literaturi naziva Gordonov model.
Ako bi se očekivalo da dividenda preduzeća prvih 10 godina natprosječno raste po stopi od 14% godišnje, a nakon toga se ta stopa smanjuje na normalnu koja iznosi 6% godišnje, tržišna vrijednost akcije bi se utvrdila kao:
Jednačina za utvrđivanje cijena akcije u uslovima nejednakog rasta ima sledeći oblik:
Gdje je:
gs – stopa nadpsrosječnog rasta dividende,
g – stopa normalnog rasta dividende
Komparativni model izračunavanja vrijednosti akcije zasniva se na korišcenju koeficijenta P/E (Price / Earning)
Koeficijent P/E se utvrđuje kao odnos između tržišne vrijednosti akcije i neto dobitka po akciji.
P/E = tržišna vrijednost akcije / neto dobitak po akciji

18. Govorimo o razvojnim mogućnostima firme – kao mjera za poređenje sa drugim firmama koje mogu biti slične ili koje posluju u istoj grani
Dakle, viši P/E govori investitorima o većim razvojnim mogućnostima firme. Otkriva investitorima koliko novčanih jedinica (npr. dinara) moraju da ulože da bi ostvarili jednu novčanu jedinicu zarade
Medutim, P/E se razlikuju između grana (npr. grane sa visokom tehnologijom imaju viši P/E). Visok P/E ne znači uvijek da je riječ o uspješnoj firmi i zato moraju da se koriste i drugi analitički metodi, naročito finansijska analiza. P/E može biti visok zbog visoke cijene akcija (precjenjene), kao i zbog razlicitih računovodstvenih metoda. P/E je u svijetu najveći za japanske firme (50-70)
Popularna investiciona strategija je i sledeća: investitor će se oprijedeliti za akciju koja ima niži koeficijent P/E ako posmatra akcije iste rizične klase i istog prinosa, akcija sa nižim P/E je potcijenjena.
Model gotovinskog toka se najčešće koristi za vrednovanje ukupnog vlasničkog kapitala preduzeća koja se finansiraju isključivo emitovanjem običnih akcija, drugim riječima za preduzeća koja ne koriste efekat finansijskog leveridža.
gdje je:
V – sadašnja vrijednost vlasničkog kapitala ,
P –poslovni dobitak,
r - diskontna stopa,
p - stopa poreza na dobitak preduzeća.

19. Obveznice
Obveznica je hartija od vrijednosti kojom se njen izdavalac (emitent) obavezuje da ce licu koje je naznačeno na njoj ili donosiocu iste (u zavisnosti da li se radi o obveznici na ime ili donosioca) isplatiti iznos koji je naveden na njoj (nominalnu vrijednost obveznice) i platiti kamatu za određeni vremenski period .
Obveznica je instrument duga kojim se izdavalac obavezuje da u roku dospijeća plati investitoru pozajmljeni iznos sa pripadajaućom kamatom.
Obveznica je svjedočanstvo o dugu, koriste se za finasiranje različitih ekonomskih poduhvata. Izdavalac obveznica može biti država, jedinice lokalne samouprave i korporacije.

20. Kao funkcija preduzeća obuhvata aktivnosti preduzeća koje se odnose na sticanje, finansiranje i upravljanje imovinom, preko upravljanja novčanim tokovima preduzeća.
Polazeći od načina isplate glavnice i kamate obveznice se mogu podjeliti :
Jednokratno isplative (obveznice bez kupona ) obavezuju emitenta da isplati (vrati) pozajmljeni iznos novca investitoru na dan dospijeća, ova isplata jednaka je nominalnoj vrijednosti obveznice uvećanoj za odgovarajući iznos kamate. Ove obveznice se rijetko emituju.
Višekratno isplative (sa kuponom) obavezuju emitenta da investorima periodično isplaćuje kamate ( najmanje dva puta godišnje ) do dana dospijeća, a nominalnu vrijednost obveznica na dan dospijeća. Tokom trajanja zajma ne mijenja se ugovorena kamata ni glavnica.
Prednosti: emisija obveznica omogućuje preduzeću da koristi i obrće ukupnu glavnicu pozajmljenog kapitala tokom trajanja zajma.

21. Troškovi kamate emitentu smanjuju dobit ali i novčane izdatke za plaćanje poreza na dobit što nije slučaj sa dividendama koje se isplaćuju iz neto dobitka tj. posle oporezivanja.
Mogu se lakše prikupiti veliki iznosi potrebnog kapitala od velikog broja malih kreditora, nego samo od jednog na primjer banke.
Za investitore je bolje što im se glavnica vraća jednokratno a ne u djelovima pa ne brinu o reinvestiranju, i što obveznice imaju određeni nivo likvidnosti, mogu se lako i brzo prodati na razvijenom fin. tržištu.
Nedostaci: isplata kamata je obavezna i ne zavisi od gubitka ili dobitka.
Konačna isplata glavnice pada odjednom na dan dospijeća što može dovesti do problema solventnosti ili izdvajenjem u poseban fond ili novo zaduživanje.
U stanju insolventnosti emitentu za investitora nastaju određeni problemi oko naplate dospjelih kamata i glavnice.
Troškovi fin. emisije obveznica zavise od ugovorene kamatne stope troškova emisije i poreske uštede.

22. Osnovna podjela prema tipu emitenata:
državne obeznice,
obveznice lokalnih organa vlasti,
korporativne obveznice,
hipotekarne obveznice:
primarne hipotekarne,
sekundarne hipotekarne
Primarne hipotekarne obveznice = dugoročne obveznice koje su obezbijeđene realnom imovinom, a koriste se radi izgradnje komercijalnih objekata i finansiranja kompanija.
Glavne vrste su: opšte hipotekarne obveznice, specifične, sertifikati o zalogu opreme. Otplaćuju se prihodom od realizacije projekta ili iz poslovnih aktivnosti.
Sekundarne hipotekarne obveznice
a) privatni plasman = direktna kupoprodaja hipotekarnih kredita
b) javna emisija kroz sekjuritizaciju = refinansiranje kroz emisiju hipotekarnih hartija od vrijednosti na osnovu primarnih instrumenata (hipotekarne založnice - pfandbriefe u Njemačkoj, mortgage backed securities USA, UK), hipotekarne uputnice (pass through securities, participation certificate) itd...

23. Prema obezbjeđenju obaveza:
Osigurane
Neosigurane.
Prema načinu obračuna kamata:
obveznice sa promjenljivom kamatnom stopom (da bi se korigovao prihod zbog veće inflacije)
prihodne obveznice – kamata se plaća u zavisnosti od prihoda firme i to obično kada se pređe određeni minimalni iznos.
Obveznice sa dvije valute (najčešće kamata u jednoj, a glavnica u drugoj valuti)
Konvertibilne obveznice: imaocima daju pravo zamjene za neke druge HoV (obično za preferencijalne ili obične akcije firme)
Obveznice sa pravom prodaje njihovom emitentu (put opcija) ili sa pravom otkupa od strane emitenta (call opcija). Npr. obveznice se otkupljuju kada je tržišna cijena veća od otkupne cijene.
High yield debt – rizične ali s visokim prinosom.

24. Primarna emisija obveznica
Prvo emitovanje = prva prodaja
Kada je najbolji trenutak za primarnu emisiju obveznica?
Onda kada su cijene postojećih obveznica na visokom nivou i kada je kamatna stopa relativno niska. Poželjno je, takođe, da u istom trenutku cijene akcija ne budu na visokom nivou – ako su cijene akcija na visokom nivou preduzeće će se radije opredjeliti za emitovanje akcija.
Postoje OBJEKTIVNE GRANICE do kojih firme mogu da koriste finansiranje sredstvima duga (leverage).
Primarna emisija obveznica se odvija na osnovu ugovora koji veoma liči na ugovor o kreditu.
U razvijenim zemljama kreditore, kupce obveznica, najčešće predstavlja jedna ili više većih finansijskih institucija ili banaka (povjerenik). Taj ugovor ima obično nekoliko stotina strana i detaljno uređuje uslove emisije i korišćenja duga.

25. Ukratko, ugovor sadrži sledeće odredbe:
1.Opšte odredbe– definisanje nominalne vrijednosti obveznica, broj obveznica, visina kamante stope, način plaćanja kamate, dospijeće.
2. Opis imovine koja služi kao obezbjeđenje.
3. Zaštitne odredbe, kojima se ograničavaju ili nameću neke aktivnosti emitenta u cilju zaštite interesa povjerilaca:
a) negativne zaštitne odredbe: oganičavaju se aktivnosti koje emitent može preduzimati kao npr. ograničavanje ili zabrana isplate dividenti vlasnicima akcija, zabrana ustanovljavanja zaloge, emisije novih HoV, zabrana prodaje osnovnih sredstava, zabrana merdžera i akvizicija. b) pozitivne zaštitne odredbe – specifične aktivnosti koje emitent mora da preduzme kao npr. održavanje minimuma obrtnog kapitala, periodično slanje fin. izveštaja itd.
4. Otplata duga – amortizacija kredita, ustanovljavanje fonda za otplatu duga, eventualno odredbe o reotkupu...

26. Način emitovanja obveznica
VISOKO STANDARDIZOVAN POSTUPAK
a) faza donošenja odluke od poslovonih organa (ili i saglasnost samih akcionara) b) faza pripreme – registracioni izvještaj – registracija kod nadzornog organa za HoV c) faza realizacije (ako je izvještaj odobren) u određenom roku
JAVNA EMISIJA
Prodaja obveznica velikom broju individualnih investitora. Posebno značajna saradnja sa investicionim bankama koje imaju više uloga: konsultanti, garant, potpisnik i sl.
U razvijenim zemljama kod emisije velikih iznosa duga umjesto jednog investicionog bankara obično se pojavljuje sindikat potpisnika.

27. PRIVATNI PLASMAN
U razvijenim zemljama oko 50% instrumenata duga se emituje na ovaj način.
Prodaju se manjem, ograničenom broju investitora, najčešće tzv. profesionalnih investitora (među njima najznačajniji su institucionalni investitori).
Obično se ne zahtijeva registracija emisije kod nadležnog organa, ili je pojednostavljena. To utiče na smanjenje troškova.

28. Trošak emisije
Postoji jako veliki broj troškova emisije počev od registracije, pravnih savjeta, provizija investicionih bankara (posebne provizije potpisnicima, dilerima, agentima), troškovi štampanja HoV ili dematerijalizovanog izdanja, troškovi distribucije, marketinga i sl.
Efekat ekonomije obima – troškovi emisije su proporcionalno veći pri emisiji HoV manje vrijednosti, tj. smanjuju se sa povećanjem emisije.
Međutim, u razvijenim zemljama troškovi primarne emisije instrumenata duga manji su od troškova primarne emisije akcija (najveći su troškovi emisije običnih akcija, nešto manje preferencijalnih akcija).
Tako je 90ih trošak emisije u USA za obim emisije od do $ iznosio oko 12% od ukupne emisije obveznica, 14.5% od ukupne emisije preferencijalnih akcija i cak 23.7% od ukupne emisije obicnih akcija (tj. skoro ¼ emisije su samo troškovi emisije akcija).

29. Određivanje cijena obveznica
Nominalna vrijednost obveznica jeste ona vrijednost koja je naznačena na samoj obveznici i koja će se isplatiti u njenom roku dospijeća.
Nominalna vrijednost obveznica X ,broj emitovanih obveznica = iznos duga koji emitent koristi
Knjigovodstvena vrijednost obveznice jednaka je njenoj nominalnoj vrijednosti i po njoj se obveznica evidentira u knjigovodstvu preduzeća emitenta!
Tržišna vrijednost obveznice zavisi od kamatne stope koju ta obveznica donosi kupcu, ostalih investicionih mogućnosti kao i kupčevog uvjerenja da će emitent biti u mogućnosti da isplaćuje obaveze koje preuzima emitovanjem obveznica (da isplaćuje kamate kao i glavnicu).

30. Teoretski tržišna vrijednost obveznica se dobija kao zbir sadašnje vrijednosti kamata koje će se isplaćivati kupcu do roka dospijeća obveznice i sadašnje vrijednosti glavnice koja će se isplatiti po isteku perioda na koji je obveznica emitovana.
Iskazano u vidu formule:
Gdje je: P – tržišna vrijednost obveznica, I – kamata koja se isplaćuje godišnje – vrijednost kamatnog kupona, N – nominlna vrijednost obveznica. r– preovladujuća tržišna kamatna stopa –tržišna stopa kapitalizacije, n – broj godina do dospijeća obveznice.

31. Tržišna vrijednost obveznica se dobija kao zbir sadašnje vrijednosti kamata koje će se isplaćivati kupcu do isteka roka.
Formula je drugačija ukoliko se kamata plaća više puta u toku godine. Tržišna vrijednost je procenat nominalne vrijednosti obveznice.
Npr. ako je nominalna vrijednost obveznice eura, a u finansijskim izveštajima sa berze piše da je cijena obveznice 98 – stvarna vrijednost je 98% nominalne vrijednosti, tj. 980 eura. Tržišna cijena se formira na sekundarnom tržištu obveznica. Tržišna cijena se određuje prema sadašnjoj vrijednosti budućih prinosa obveznica – diskontovanje budućih prinosa (za diskontnu stopu se najčešće uzima kamatna stopa).
Diskontovanje se vrši u zavisnosti od tipa obveznice (sa diskontom, sa kuponom). Do raskoraka između nominalne i tržišne vrijednosti dolazi upravo zbog ponude i tražnje na sekundarnom tržištu. Važan je i odnos između kamatne stope i vrijednosti obveznica: zapamtite, cijena obveznica i visina kamatne stope obrnuto su srazmjerne!

32. Prinos po dospijeću – Ytm (yield to maturity)
U analizi vrijednosti obveznica koristimo nekoliko kamatnih stopa: stopa kupona ili nominalna kamatna stopa (– Coupon rate).
Pored toga Yield = stopa tekućeg prinosa kao odnos nominalne kamatne stope i tekuće kupovne cijene.
Prinos po dospijeću je tržišna kamatna stopa, prihod koji će vlasnici obveznica ostvariti od momenta kupovine obveznice po tržišnoj cijeni pa do momenta njenog dospijeca.
Drugim rječima, diskontna stopa kojom se izjednačavaju sadašnje vrijednosti očekivanih budućih prihoda od obveznica sa tekućom tržišnom cijenom.
Ytm pokazuje KOLIKO INVESTITOR MOŽE DA ZARADI DRŽANJEM OBVEZNICE, od momenta kupovine po tržišnoj cijeni, do momenta dospijeća. Ako je nominalna vrijednost obveznice veća od tržišne vrijednosti – obveznice se prodaju uz diskont.
Obrnuto, ako je tržišna cijena veća od nominalne vrijednosti – obveznice se prodaju uz premiju. Savremena finansijska teorija poznaje mnogo teorema o kretanjima cijena obveznica....

33. Standard za mjerenje kvaliteta obveznica je i rejting
Standard za mjerenje kvaliteta obveznica je i rejting. Vodeće rejting kompanije su Standard & Poor, Moody’s i Fitch.
Imaju različita ali u suštini slična rangiranja obveznica prema sledećim kvalitetima:
vrlo visok kvalitet (AAA, AA, Aa),
visok kvalitet (A BB, Baa, Ba),
špekulativne (BB B Ba B CCC Caa),
vrlo slabe (CC C CA) i default (D).
Ispod BBB i Baa = junk obveznice.
Rejting se koristi i za druge finansijske instrumente, menadžment rizika pa čak i rejting zemalja,rejting banaka.

34. Ostale hartije od vrijednosti
- komercijalni zapisi emituju ostala pravna lica koja po zakonu ne mogu da emituju blagajnički zapis.
Kao HoV mogu biti na ime,donosioca i po naredbi.
Odlukom o emisiji komercijalnog zapisa utvrđuju se:
Ukupan iznos i nominalna vrijednost na koju se emituje zapis,
Zamjena za koju se emituje zapis,
Način emitovanja zapisa,
Visina i način obračunavanja kamate,
Rokovi dospijeća za naplatu.

35. Komercijalni zapis sadrži sledeće elemente:
Oznaku da se radi o komercijalnom zapisu,
Firmu,odnosno naziv i sjedište emitenta,
Firmu,odnosno naziv i sjedište kupca,
Nominalnu vrijednost na koju blagajnički zapis glasi,
Visinu kamatne stope,
Rok plaćanja nominalne vrijednosti,
Mjesto i datum emitovanja,
Oznaku serije sa kontrolnim brojem.
Posebna prava iz zapisa,
Faksimil potpisa ovlašćenog lica emitenta i pečat emitenta.

36. Blagajnički zapisi su slični kratkoročnom prikupljanju sredstava pomoću štednih knjižica.
Moraju sadržavati sledeće osnovne elemente :
Oznaku da je blagajnički zapis
Firmu,odnosno naziv i sjedište izdavaoca,
Firmu,odnosno sjedište i naziv upisnika blagajničkog zapisa
Novčani iznos na koji blagajnički zapis glasi
Visinu kamatne stope
Rok otplaćivanja kamate i glavnice
Mjesto i datum izdavanja
Serijski broj sa kontrolnim brojem blagajničkog zapisa
Prava imaoca blagajničkog zapisa
Faksimil potpisa ovlašćenog lica bez izdavaoca blagajničkog zapisa

37. Certifikat je pismeni instrument kojim se njegov izdavalac obavezuje da će vlasniku certifikata isplatiti iznos deponovanih sredstava sa pripadajućom kamatom u roku predviđenom ugovorom o deponovanju sredstava sa rokom dužim od godinu dana ,na osnovu koga je certifikat emitovan.
Budući da spada u grupu strogo formalnih HoV ,certifikat o depozitu mora sadržati sledeće u zakonu propisane elemente:
Oznaku da je certifikat,
Naziv i sjedište emitenta,
Firmu odnosno naziv i sjedišta deponenta,
Nominalnu vrijednost certifikata,
Rok na koji su sredstva deponovana,
Visinu i način obračunavanja i plaćanja kamatate,

38. 7. Datum i mjesto izdavanja,
8.Oznaku serije sa kontrolnim brojem,
9.Posebna prava iz certifikata,
10. Faksimil potpisa ovlašćenog lica emitenta i pečat emitenta.
Mjenica je HoV po naredbi na osnovu zakona na koju se primjenjuju opšta pravila o svim HoV po naredbi.
Takođe,mjenica je HoV sastavljena u zakonom propisanom obliku,koja sadrži obavezu bezuslovnog plaćanja novčanog iznosa upisanog u njoj , povjeriocu ili drugom licu po njegovoj naredbi upisanoj na poleđini bez obzira na prirodu pravnog posla na kome se zasniva.

39. Pored opštih principa i načela u mjeničnom pravu ,postoje posebna načela i principi koji se primjenjuju na mjenicu, ali isto tako i na druge HoV.
Mjenična načela su:
Načelo pismenosti ili formalnosti,
Načelo inkorporacije,
Načelo strogosti,
Načelo samostalnih obaveza,
Načelo solidarnosti,
Načelo neposrednosti.
Formalno pravna strana mjeničnog načela strogosti zasniva se na obavezi preduzimanja određenih radnji vezanih za mjenicu.

40. Navedene radnje mogu se svrstati u dvije grupe:
U grupu radnji vezanih za sticanje prava i obaveza,
U grupu radnji koje obezbjeđuju ostvarenje mjeničnih prava.
U prvu grupu ubrajaju se:
Izdavanje mjenice,
Akceptiranje mjenice,
Indosiranje mjenice,
Umnožavanje mjenice,
Intervencija i isplata mjenice.

41. U drugu grupu mogu se svrstati sledeće radnje:
Podizanje protesta,
Regres,amortizacija,
Tužba,
Prigovori,
Osiguranje mjenične sume.
U prometu se mogu pojaviti zakonom predviđene dvije vrste mjenica:
Trasirana(vučena),-bezuslovni nalog drugom licu trasatu da isplati nalog trećem licu -remitentu
Sopstvena(solo)- pismo kojim se njen izdavalac obavezuje da će u vrijeme dospjelosti platiti remitentu određenu sumu novca.

42. Sekundarno tržište kapitala
Predstavlja ekonomski prostor na kome se trguje dugoročnim fin.instrumentima.
Za razliku od primarnog tržišta koje podrazumjeva samo investiranje,sekundarno predstavlja i investiranje i dezinvestiranje:predhodni vlasnici prodaju fin.instrumente.
Poslije izdavanja finansijskih instrumenata, kao što su dionice npr.na primarnim tržištima ,njima se dalje trguje tj.ponovo kupuju i ponovo prodaju – na sekundarnom tržištu.
Prodavci fin.instrumenata sekundarnim tržištima su ekonomski subjekti kojima nedostaju sredstva.

43. (na kojima se nude na prodaju nova izdanja finansijskih instrumenata)
Primarna tržišta
(na kojima se nude na prodaju nova izdanja finansijskih instrumenata)
Korisnici sredstava
(korporacije koje izdaju instrumente glavnice/duga)
Upisivanje s investicijskom bankom
Početni dobavljači (investitori)
Sekundarna tržišta
(na kojima se trguje finansijskim instrumentima nakon izdavanja)
Finansijska tržišta
Brokeri vrijednosnim papirima
Drugi dobavljači sredstava
Protok finansijskih instrumenata
Protok sredstava

44. Organizacija tržišta
Sekundarno tržište kapitala,s obzirom na stepen centralizacije ponude i tražnje ,može biti organizovano kao:
Berza (eng.Stock excange)
Šaltersko tržište tzv.treće tržište.
Takođe postoje tzv.drugo,treće i četvrto tržište.
Drugo tržište – rezervisano za berze na kojima se trguje HoV ekonomski slabijih emitenata.
Treće – šaltersko tržište za promet finansijskih instrumenata novih tehnol.savremenijih manjih preduzeća odnosno preduzeća tzv.rizičnog kapitala.
Četvrto – neposredna kupovina krupnih investitora.

45. Veza izmedju učesnika na sekundarnom tržištu kapitala – slika
Kupac 1
Kupac 2
Kupac 3 1.
Broker 2.
Klirinška kuća
Berza,OTC 3.
Broker
Prodavac 1
Prodavac 3
Prodavac 2
1.Ispostavljanje naloga brokeru
2.Izvršenje naloga
3.Kliring i saldiranje

46. Tržište kapitala i berze
Berza predstavlja stalno tržište na kojem se ,unaprijed utvrđenim kriterijumima i pravilima , ali i vremenskim sekvencama , kupuje određena roba.
Predmet kupovina i prodaja na berzama mogu biti novac,devize,HoV(akcije,obveznice) i roba.
Sa stanovista predmeta poslovanja sve berze se mogu podijeliti na:
Efektne berze(ili tržište kapitala),
Novčane berze(tržište novca),
Devizne berze,
Robne ili produktne berze.

47. Kriterijumi kao osnov za klasifikaciju na berzi:
Predmet trgovine,
Način nastanka,
Cilj poslovanja,
Priroda položaja,
Broj članova.
Berzanski posrednici su brokeri,ako posluju u ime i za račun klijenata ili dileri ako mogu poslovati u svoje ime i za svoj račun.
Tako npr.na Njujorškoj berzi(NYSE),komisioni broker izvršava naloge klijenta za utvrđenu proviziju.
Da bi se trgovalo određenim fin.instrumentom – taj fin.instrument mora biti primljen na berzu.
Prijem se naziva LISTING.

48. Ciklus trgovine na berzama ima tri faze:
Prva faza realizuje se van berze, u odnosima investitora i berzanskog posrednika-člana berze.
Druga faza predstavlja realizaciju naloga ,odnosno kupovinu ili prodaju finansijskog instrumenta na berzi ili OTC tržištu i utvrđivanju cijene (kursa)fin.instrumenta,
Treća faza ponovo prenosi ciklus van berze u obračunsku klirinšku instituciju,gdje se obavlja obračun saldiranje i plaćanje izvršene kupovine ili prodaje,kao i prenos HoV i novčanih sredstava na odgovarajuće račune kod berzanskih posrednika.

49. Efektne berze odnose se na onaj dio finansijskog tržišta na kojem se kupuje i prodaje finansijski kapital(akcije,obveznice,certifikati).
Tržište kapitala obezbjeđuje investitorima – preduzećima,pojedincima,društvima,korporacijama,državi dolazak do slobodnih kapitala.
Efektna berza predstavlja specijalizovano tržište kapitala na kojem se vrši komisiona prodaja HoV dugoročnog karaktera(uglavnom iznad roka od 1 godine).
Novčane berze predstavljaju tokove fin.organizacije koje na tržištu novca obavljaju kupovinu i prodaju za račun svojih članova.
Na deviznim berzama se vrši kupovina i prodaja deviznih sredstava.

50. Na deviznom tržištu sve devizne operacije vrše brokeri ,bez mogućnosti kupovine u svoje ime i za svoj račun.
Ovdje CB može investirati u cilju zaštite deviznog kursa ili velikih fluktuacija kurseva,kada oni osciliraju iznad ili ispod gornje ili donje granice dozvoljene oscilacije koje određuje CB.
Najznačajnije svetske berze su:
New York Stock Exchange,
Tokio stock excange,
London Stock Ecxange,
Frankfurtet Wertpapier – borsc.

51. Njujorška berza-NYSE je najveća fin
Njujorška berza-NYSE je najveća fin.berza u SAD,donedavno bila je najveća svjetska berza na svijetu.
Na ovoj berzi posluju sljedeći učesnici:
Specijalisti – koji realizuju poslove sa određenim HoV i istupaju kao brokeri ili dileri u zavisnosti od komitentovog naloga,
Posrednici,koji zaključuju posao na osnovu ovlašćenja svoje firme,
Operativni makleri-floor brokeri koji posreduju u slučaju povećanog interesa za poslovima i u vezi sa ponudama,
Registrovani makleri-registered iraders koji prodaju i kupuju HoV za svoj račun.

52. Pitanja?
Hvala na pažnji!