1. Teorijski i vrijednosni temelji individualnog planiranja
Kristina Urbanc
2018.

2. Zašto je važan individualizirani pristup korisniku?
Ideja nije nova, ali neprestano dobiva nove okvire i pronalazi nove putove ostvarenja u različitim društvenim kontekstima.
Opće je poznata tendencija velikih sustava pružanja pomoći da »razvrstavaju« ljude, kategoriziraju ih prema određenim obilježjima (npr. dijagnozi, obiteljskom statusu, materijalnom stanju, spolnoj orijentaciji i sl.) te predvide čitav niz programa, aktivnosti, intervencija, usluga namijenjenih zadovoljenju potreba »prosječnog korisnika« koji zapravo ne postoji (Parker i Bradley, 2014.).
Ovakav pristup »odozgo prema dolje« ne omogućava uvid u individualne potrebe, prioritete i poteškoće pojedinog korisnika, pa prema tome, niti usluge krojene »odozgo prema dolje« ne mogu biti oblikovane prema potrebama korisnika.
To je, otprilike, kao kada bismo proizvodili cipele koje veličinom i oblikom trebaju zadovoljiti potrebe »prosječnog građanina« i očekivali da će ih ljudi ne samo koristiti, nego da će njima biti zadovoljni i učinkovito se kretati.

3. Nema recepta za IP
Za izradu IP ne postoji “šablona” niti je samo jedan ispravan način da se izradi IP. Razlike su prisutne u sadržaju, duljini, formi - razlikujemo planove u kojima je u većoj mjeri bio zastupljen narativni pristup (kao što je riječ u planovima u kontekstu zagovaranja) te planove koji po svojoj formi više nalikuju na obrasce.
Prije svega važno je da plan sadrži sastavne dijelove koji imaju suštinsko značenje za učinkovitu promjenu u životu korisnika u željenom smjeru te daju »glas« korisniku da prema tome preoblikuje svoj život i u najvećoj mogućoj mjeri očuva njegovo pravo na samoodređenje.
Razlozi/dobiti planiranja: 1) Definiranje uloga i odgovornosti; (2) Upostavaljanje kontrole nad promjenama; (3) Nadgledanje i procjena uspješnosti provedbe dogovorenog

4. Individualno planiranje kao metoda u socijalnom radu
Metoda individualnog planiranja pojavila se 80-ih godina 20. stoljeća, a proizašla je iz potrebe koordiniranja različitih usluga i različitih službi unutar zajednice.
Tijekom svojeg razvoja vezala se uz različite pojmove kao što su: vođenje slučaja (eng. case management), vođenje i planiranje skrbi (eng. care management and planning) te neovisnog posredovanja usluga (eng. independent service brokerage) (Flaker i sur., 2008.) i neovisnog življenja (Zaviršek, Zorn i Videmšek, 2002.).
Danas je u literaturi poznajemo kao individualno planiranje (eng. individual planning), a njezin ishod predstavlja dokument − individualni plan promjene.

5. Zakonsko određenje IP
Prema Zakonu o socijalnoj skrbi RH (NN, 33/2012.) individualnim planom smatra se plan promjene životne situacije ili ponašanja korisnika, utvrđen na temelju sveobuhvatne procjene potreba, poteškoća i resursa korisnika.
Izrađuje se, provodi, prati i preispituje u dogovoru s korisnikom i članovima njegove obitelji, a usmjeren je prema odabranim ciljevima.
Ovakvo je određenje individualnog plana promjene zadržano i novijoj verziji Zakona o socijalnoj skrbi (NN, 37/2014.), u kojem se još nadodaje i da je svrha individualnog plana prevladavanje nepovoljnih životnih okolnosti.
U izradu plana mogu biti uključene i druge osobe, važne za korisnika (članovi obitelji, pružatelji usluga i dr.). Individualni plan izrađuje CZSS tijekom postupka za priznavanje nekog prava iz sustava socijalne skrbi, a nadležni socijalni radnik koordinira ovaj postupak te ima ulogu voditelja slučaja.

6. Što je IP?
Prema Flaker i sur. (2008.), individualni plan proizašao je kao rezultat procesa individualnog planiranja za stručnjaka predstavlja kompas i smjernice puta koji je za sebe zacrtao korisnik.
Škerjanc (2006.) i Zaviršek (2000.) navode da je individualno planiranje kao metoda primjereno za rad s onim korisnicima u sustavu socijalne skrbi koji se nalaze u složenim životnim situacijama te ih s obzirom na to očekuju opsežnije životne promjene.
O tome što su to opsežnije životne promjene prije svega odlučuje sam korisnik, no najčešće se to određenje odnosi na situacije u kojima uslijed događaja u životnom tijeku korisnika dolazi do promjene njegovih uloga i statusa (npr. gubitak zaposlenja, bolest, nesreća, preseljenje, institucionalizacija, odlazak u mirovinu itd.).
Individualni plan u takvim životnim situacijama predstavlja temelj planiranja i provođenja usluga, smjernice za ostvarenje ciljeva te načina i resursa za njihovo ostvarenje.

7. Kome pripada IP?
U razvoju koncepta individualnog planiranja postoji više tendencija koje se međusobno razlikuju po tome iz čijeg referentnog okvira i potrebe proizlazi izrada individualnog plana i tko je zapravo njegov vlasnik – pojedinac/korisnik, stručnjak ili sustav/država.
Također je ključan pomak u odnosu na sadržaj, inicijativu i »zadnju riječ«, odnosno, »vlasništvo« nad problemom, pa tako i vlasništvo nad individualnim planom sadržano u formulaciji: »(…) tome što su to opsežnije životne promjene prije svega odlučuje sam korisnik«.

8. Korisnička perspektiva u IP
Korisnička perspektiva pri individualnom planiranju očituje se, prije svega, u tome što je vlasnik individualnog plana sam korisnik. U slučaju kada je korisniku oduzeta poslovna sposobnost te izradi plana prisustvuje skrbnik ili skrbnica, odlučujuću riječ također ima vlasnik plana.
Pri izradi plana koristimo riječi koje upotrebljava i razumije korisnik. (npr. korištenje metafora (“osjećam se kao otirač…ili kao da letim…želim uhvatiti bika za rogove…pohvatati konce svog života”).
Upotrebom jezika također možemo pridonijeti boljoj uključenosti korisnika u planiranje i provođenje usluga te možemo podići razinu moći s kojom on pri tome sudjeluje.
Individualni plan nastaje tijekom polustrukturiranog intervjua s korisnikom. Tijekom izrade plana potrebno je korisniku ostaviti dovoljno vremena da promisli o konstruktivnim pomacima i njihovim učincima na korisnikov život (više susreta).

9. Najčešće prepreke pri provođenju individualnog planiranja:
Opći uvjeti rada, organizacija poslova
Kompetencije i spremnost djelatnika za primjenu individualnog planiranja
Koncept naučene bespomoćnosti
Rad s nedobrovoljnim korisnicima.

10. Opći uvjeti rada, organizacija poslova
Ključni rizici: nedovoljan broj djelatnika, rad u neodgovarajućim prostornim uvjetima, nedostatna informatička podrška;
Profesionalni stres koji označava nesklad između radnih zahtjeva i okoline te mogućnosti i očekivanja djelatnika (Ajduković i Ajduković, 1996.);
Neusklađenost promjena unutar sustava s promjenama izvan sustava socijalne skrbi, kao i nedostatak tretmanskih intervencija u lokalnoj zajednici.;
Iskustva primjene individualnog planiranja u centrima socijalne skrbi kod nas također su ukazala na nedovoljno jasan mandat i ulogu voditelja slučaja. Socijalni radnici u ovoj ulozi nerijetko doživljavaju da »biti voditelj rada na slučaju znači da sve moraš sam«, bilo zato što nemaju jasno definirane ovlasti da okupe ad hoc tim stručnjaka potrebnih za rad na konkretnom slučaju.

11. Kompetencije i spremnost djelatnika za primjenu individualnog planiranja
Manjak znanja i vještine djelatnika, ali i njihove navike, stavovi.
Promišljanje o problemima korisnika primarno kao individualnim, voditelji slučajeva dovode se u opasnost da razmatraju isključivo individualna rješenja (a ne sustavna).
Zastarjele pomagačke paradigme: prema paternalističkom shvaćanju (Abramson, 1958.), voditelj slučaja je taj koji preuzima kontrolu nad korisnikovim životom, za njegovo dobro, zanemarujući njegove vlastite izbore i mogućnosti da sam donosi informirane odluke.

12. Koncept dostojanstvenog rizika (2)
Također nije prepoznato niti priznato korisnikovo pravo da pogriješi, i snosi posljedice tih grešaka, kao i svi ostali koji nisu «obilježeni» nekom etiketom, već funkcionira kao svojevrsna «roditeljska kontrola» od strane stručnjaka «koji zna», zarazliku od infantiliziranog korisnika koji ne zna.».
Stengle (1996.) navodi slijedeća pitanja koja se odnose na prava korisnika da «dostojanstveno riskira» (pri tome se koncept «dostojanstvenog riskiranja» tumači kao pravo na vlastite izbore: ukoliko smo u situaciji da se oslanjamo na druge u obavljanju svakodnevnih aktivnosti kao što su osobna njega, jelo, kretanje itd.
U situaciji smo koja je potencijalno rizična, jer nas netko može iskoristiti. Kao pojedinci, preuzimamo taj rizik, svjesni toga što činimo i poduzimamo ono što je u našoj moći da se osiguramo, prihvaćajući pri tome i određeni rizik. To je naše pravo na samoodređenje.

13. Koncept dostojanstvenog rizika
Što bi bilo da nikada niste morali napraviti grešku?
Što biste da je vaš novac uvijek bio čuvan u koverti do koje niste imali pristupa?
Što biste da nikada niste imali priliku napraviti nešto dobro?
Što biste da vam je jedina prilika da se družite s drugima vaša vlastita obitelj?
Što da posao koji ste radili nije bio koristan?
Što bi bilo da nikada niste morali donositi odluke?
Što bi bilo da je jedina riskantna stvar koju možete učiniti ta da poludite ili pobijesnite?
Što da ne možete iziaći van jer je zadnji puta kad ste išli kišilo?
Što bi bilo da ste jednom ušli u pogrešan autobus i sada vas više ne puštaju da idete sami?
Što da ste radili i dobili sitniš za plaću?
Što da nemate privatnosti?
Što da idete kupovati namirnice ali vam ne dozvoljavaju da obavite kupovinu sami?
Što da provodite nekolik sati denvno samo čekajući?
Što bi bilo da ostarite a nikada ne odrastete?
Što biste da nikada niste dobili priliku?

14. (Ne)spremnost za preuzimanje odgovornosti
Mnogi stručnjaci smatraju da koncept individualnog planiranja ne može zaživjeti jer su korisnici »u stanju naučene bespomoćnosti«, odnosno, smatraju da nema svrhe reagirati na događaje jer je to ionako van njihove kontrole (izazov iz vrijednosne perspektive).
Višegodišnje ili čak višegeneracijsko iskustvo »bivanja u sustavu« mnoge korisnike često nauči da su njihove mogućnosti izbora ograničene (npr. korisnik ne može odlučivati hoće li živjeti u instituciji ili stambenoj zajednici) ili da su svedene samo na formalnu ili površinsku razinu (npr. kako želi provoditi slobodno vrijeme u instituciji), dok o suštinskim stvarima bitnim za njegov život odlučuje netko drugi (npr. skrbnik, sud, voditelj slučaja, itd.).
U takvim okolnostima korisnik vrlo lako dobije »etiketu« da je nemotiviran, da ima obilježja »naučene bespomoćnosti« da iskazuje otpor ili da je naprosto »lijen«.

15. Individualno planiranje s nedobrovoljnim korisnicima
Poseban izazov u radu s nedobrovoljnim korisnicima predstavlja korisnikovo pravo na samoodređenje, koje može biti više ili manje ograničeno, ovisno o procjeni ugrožavajućeg ponašanja korisnika prema sebi ili svojoj okolini.
U takvim slučajevima socijalni radnici imaju mandat da procjene moguće rizike te da »odvagnu« ravnotežu između zaštite dobrobiti korisnika, rizika za okolinu (i njega samog) te ograničavanja korisnikova prava na samoodređenje.
Upravo iz tog razloga važno je da zakonski okvir obvezuje socijalnog radnika da bez osuđivanja i tzv. etičkog paternalizma obrazloži razlog kontakta, svoja zakonska ovlaštenja na temelju tog razloga, što točno ta ovlaštenja znače za socijalnog radnika, a što za korisnika.
Pri tome je važno imati jasan pregled zakonskog okvira (što je po zakonu socijalni radnik dužan činiti), profesionalne etike (što etički kodeks navodi kao poželjno postupanje u tom slučaju) te standard profesionalne prakse - važno je da socijalni radnik ima dovoljno vremena i mogućnosti istražiti korisnikovo razumijevanje problema kao i mogućnosti sagledavanja drugačijih perspektiva i konteksta).

16. Individualno planiranje s nedobrovoljnim korisnicima (2)
Metoda individualnog planiranja omogućavaju socijalnom radniku tu fleksibilnost (jer je temeljen na individualiziranom pristupu!) da procijeni i problematizira o čemu se u IP s korisnikom može pregovarati a o čemu ne:
Tako, na primjer, obavezni dio dugoročnih mjera predviđenih planom može biti sudjelovanje i završavanje programa za počinitelje nasilja u obitelji, dok korisnik koji je npr. otac malodobne djece može iskazati potrebu za podrškom i pomoći u uspostavljanju kontakta i održavanju susreta s djecom.
Pri tome otac se može osjećati nesigurnim te njegovi kontakti s djecom mogu predstavljati obostrano razočaranje i rezultirati time da djeca ne žele provoditi vrijeme s ocem. Na taj način korisnik može zadržati utjecaj nad nekim dijelovima plana te, unatoč tome što je nedobrovoljan, imati u nekoj mjeri »vlasništvo« nad planom.

17. Zaključno, o individualnom planu možemo reći sljedeće:
U planu se koristimo jezikom koji korisnik razumije, što znači da izbjegavamo stručnu terminologiju.
Korisniku je osiguran uvid u plan.
Plan može biti podložan promjenama, ovisno o potrebama i promjenama u životu korisnika.
Plan nije jednokratan čin, već proces koji može imati obilježje akcijskog istraživanja: planirani cilj se ostvaruje, slijedi njegova evaluacija s obzirom na potrebe i životnu situaciju korisnika te se planiraju novi ciljevi i proces se spiralno ponavlja kroz faze planiranja, provedbe i evaluacije.
Korisnik dobiva podršku da razmisli o vlastitom životu, a krajnji cilj je osnaživanje korisnika kako bi mogao preuzeti i zadržati kontrolu nad svojim životom te utjecaj u odlukama koje su za njega važne.
Svrha nastanka individualnog plana je da se očuva utjecaj korisnika, da mu se omogući da bude “vidljiv” i da dobije “glas”.
Ima za cilj pojednostavljenje procesa pružanja pomoći te bolji pregled nad procesom i uslugama za sve uključene.

18. Smjernice za izradu IPP
Kristina Urbanc
2018.

19. Smjernice za očuvanje perspektive korisnika u individualnom planiranju
Pri izradi plana koristimo riječi koje upotrebljava i razumije korisnik. Upotrebom jezika također možemo pridonijeti boljoj uključenosti   korisnika u planiranje i provođenje usluga te možemo podići razinu moći s kojom on pri tome sudjeluje
Individualni plan nastaje tijekom polustrukturiranog intervjua s korisnikom. Tijekom izrade plana potrebno je korisniku ostaviti dovoljno vremena da promisli o konstruktivnim pomacima i njihovim učincima na korisnikov život.
Stoga mnogi autori (Flaker, 2011, Škerjanc, 2010, Škerjanc, 2006, Zaviršek, 2000) preporučaju da je za dobro strukturiran zapis individualnog plana koji doista uvažava perspektivu korisnika potrebno više susreta.

20. Dijelovi individualnog plana
Korisnik dobiva podršku da razmisli o vlastitom životu, a krajnji cilj je osnaživanje korisnika kako bi mogao preuzeti i zadržati kontrolu nad svojim životom te utjecaj u odlukama koje su za njega važne.
Individualni plan je dokument koji se sastoji od nekoliko dijelova koje, obzirom na vremenski kontekst možemo locirati na
prošli
sadašnji i
budući dio plana.

21. Izrada individualnog plana
(I)Prvi dio predstavlja opis korisnikove životne situacije u trenutku sastavljanja plana, onako kako je sam vidi:
uvodni dio iz kojeg je vidljiv kontekst, odnosno, razlog i način ostvarenja kontakta između korisnika i socijalnog radnika (npr. dolazi li korisnik sam ili ga netko upućuje)
te razvoj problemne situacije u prošlosti (kako je do toga došlo, što korisnik vidi da je povezano s nastankom teškoće, a što po njegovom mišljenju o tome misle drugi uključeni u problem i potencijalno rješenje.

22. Izrada individualnog plana
Socijalni radnik u ovome dijelu iznosi vlastito viđenje situacije te procjenu potreba i prioriteta korisnika ili obitelji.
Sudionici u procesu izrade plana ne moraju o tome imati isto mišljenje pa je uloga socijalnog radnika da jasno razluči u čemu se sudionici razilaze, a u čemu se slažu, odnosno, kada je riječ o nedobrovoljnim korisnicima, o kojim potrebama je moguće raspravljati, a o kojima nije (npr. potrebi roditelja koji ima zabranu kontakata s djecom da se s njima nalazi, nije moguće udovoljiti bez ostvarenje određenih pretpostavki, odnosno oboveza koje je odredio sud).

23. Izrada individualnog plana
Drugi dio plana odnosi se na sadašnjost i obuhvaća korisnikovo viđenje vlastitih (ili obiteljskih, partnerskih) jakih i slabih strana, želja i potreba...
Treći dio plana odnosi se na budućnost, a sastoji se od ciljeva koji uključuju željeni ishod.
Kod nedobrovoljnih korisnika ovaj dio treba obuhvaćati one ciljeve koje je korisnik sam postavio ali i one o kojima pregovaranje nije moguće već su oni uvjetovani odlukom npr. suda.

24. Izrada individualnog plana
Ukoliko u izradi plana sudjeluju partneri ili obitelj, važno je navesti zajedničke ali i pojedinačne ciljeve sudionika (npr. supruga želi više pomoći u domaćinstvu; suprug želi «više mira u kući», dok zajedno žele učinkovitiju i jasniju partnersku komunikaciju).
Pri dogovaranju ciljeva važno je voditi računa da budu formulirani na osnažujući i učinkoviti način. Kod svakog cilja potrebno je navesti aktivnosti za koje se pretpostavlja da će dovesti do njegova ostvarenja, nositelje tih aktivnosti, kao i vremenski predviđeno trajanje za njihovo ostvarenje.
Pri tome je važno eksplicitno dogovoriti s korisnikom prioritete, na temelju procjenjenih potreba te navesti kratkoročne i dugoročne ciljeve.

25. Izrada individualnog plana
Ukoliko ostvarenje ciljeva iziskuje određene troškove, važno je uključiti i troškovnik u kojem trebaju biti detaljno opisana financijska sredstva potrebna korisniku da ostvari ciljeve koje je naveo u individualnom planu.
Slijedi refleksija, koju sastavlja osoba koja zapisuje individualni plan (socijalni radnik). On sastavlja sažetak tijeka procesa izrade individualnog plana, prednosti i slabe strane samog plana, što mu se u procesu izrade individualnog plana činilo najpozitivnijim i što mu se najviše dopalo te kako procjenjuje cijeli porces izrade plana. U refleksiji on navodi i kako vidi vlastitu ulogu u implementaciji individualnog plana.

26. Rad iz perspektive moći u IPP
Zadnja aktivnost u izradi planova - osiguravanje „mreže provoditelja aktivnosti”, odnosno osoba koje sudjeluju u posredovanju, organiziranju i provođenju pojedinih koraka predviđenih planom..
Po završetku svakog susreta socijalni radnik zahvali korisniku na sudjelovanju. Time se omogućuje distribucija moći – suprotno od sada uobičajenog pristupa, gdje se od korisnika očekuje da bude zahvalan stručnjaku, stručnjak iskazuje svoju zahvalnost korisniku što je s njime podijelio svoje brige, želje i očekivanja.
Na svakom slijedećem susretu s korisnikom socijalni radnik provjerava kakav je njegov doživljaj o moći u ovom odnosu i utjecaju koji ima na proces, pita ga kako se osjećao i što bi promijenio.

27. Rad iz perspektive moći u IPP
Zajedno s korisnikom socijalni radnik dogovara tko će sve sudjelovati u izvedbi plana. Korisnik je upoznat s time tko će sve imati uvida u plan. Izrađeni plan potrebno je evaluirati, provjeravati što je ostvareno, a što nije te ako nije, ima li to još uvijek smisla za korisnika ili obitelj ili je potrebno revidirati plan.
Kod svakog pojedinog cilja socijalni radnik tijekom slijedećih susreta provjerava što se konkretno u korisnikovom životu promijenilo, što je to za njega značilo.
Najvažnije od svega je da je sam korisnik ima uvid te da je tijekom procesa izrade individualnog plana stekao iskustvo da je plan i rad na njemu namijenjen samo njemu, odnosno, njegovoj obitelji.

28. Škerjanc, 2006., str. 57
„ Ako se prisjetimo dosadašnjih isustava, složit ćemo se da se za najveće životne promjene kao što su preseljenje, zamjena radnog mjesta, odluka o studiju, partnerstvo,, planiranje obitelji itd.obično pripremamo mjesece, godine ...Prikupljamo informacije, raspitujemo se, raspravljamo, pretpostavljamo, sanjarimo, računamo, uvjeravamo se, ohrabrujemo. Te promjene zahtijevaju od nas velike napore. Zamislimo kako je to biti bez utjecaja nad takvim odlukama, i u pravilu bez potrebnih izvora te se u nekoliko sati kritički osvrnuti na vlastiti položaj te prihvatiti odluke koje će usmjeriti daljnji tijek života.”

29. Vrste individualnih planova
1. Indvidualni plan promjene (dugoročni)
Individualni plan promjene odnosi se na neko duže raudoblje u životu korisnika, a namijenjen je planiranju ostvarenja kompleksnijih, opsežnijih i/ili dugoročnijih ciljeva u životu korisnika. Ciljevi su oblikovani korisnikovim riječima, a plan izrađuju korisnik i stručnjak, no korisnik zadržava pravo izmena plana. Plan se izrađuje na temelju polustrukturiranog intervjua, a obuhvaća tri dijela:
korisnikovu prošlost (kako korisnik predstavlja i vidi samog sebe, životna priču iz njegove perspektive);
odnose s drugima – socijalna mreža, utjecaji – o čemu odlučuje sam u svakodnevnom životu, nad čime nema utjecaja, vještine, znanja, jake strane, strahovi/brige/prepreke kako ih vidi korisnik, čemu se veseli, koje izbore ima
ciljeve – predstavljaju kompas za djelovanje u budućnosti, a mogu se odnositi na bilo koji aspekt života iz (2) ili više njih

30. Vrste individualnih planova
2. Ad hoc plan promjene
Ovaj plan izrađuje se za jednostavnije, kraće ili pojedinačne ciljeve koji ne zahtijevaju veće prilagodbe, novčana sredstva ili dodatnu stručnu pomoć i odvijaju se u okviru postojećih životnih okolnosti korisnika.
Namijenjeno je planiranju brzih promjena manjeg opsega u okviru postojećih okolnosti korisnikova života, u pravilu je usmjereno na postojeće ali još neiskorištene resurse u korisnikovom okruženju (npr. uspostavljanje kontakta ili traženje ciljane usluge stručnjaka, npr. fizioterapeutom, socijalnim pedagogom, specijalistički pregled, kontakt sa župnikom itd., ili ostvarenje nekog korisnikovog prava; )

31. Vrste individualnih planova
3. Planiranje promjena za neke očekivane rizične situacij/stanja
Ova vrsta plana izrađuje se kada se očekuje da će utjecaj i participacija korisnika u odlukama biti manja uslijed npr. bolesti, starosti ili poteškoća na planu mentalnog zdravlja.
Odnosi se na dalju budućnost korisnika kada očekuje da će uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja ili starosti imati manje utjecaja na odluke (što predstavlja najčešći izvor korisnikova straha). Najčešće je ovdje riječ o “podjeli mandata” pri organiziranuu korisnikova života za razdoblje kada on neće imati neposredan utjecaj na njemu važne životne odluke – ovaj plan omogućuje mu da zadrži kontrolu i utjecaj.
Obzirom da je ovdje često riječ o očekivanim razdobljima gubitka, uloga stručnjaka je tim važnija jer su korisnikovi bližnji skloni izbjegavati takve teme u rzgovoru s korisnikom i odlagati ih.

32. Naziv vrste plana
Svrha izrade
Vrijeme potrebno za izradu
Individualni plan (dugoročni)
Provedba promjena u kompleksnijim životnim situacijama te na različitim područjima život
Svakako osigurati veći broj susreta
Ad hoc plan
(kratkoročni)
Provedba manjih ili pojedinačnih promjena u svakodnevnom životu u okviru postojećih mogućnosti
Do 4 sata
Planiranje promjena za neke očekivane rizične situacij/stanja
Organizacija vlastitog života u razdoblju kada korisnik neće moći imati neposredan utjecaj na odluke i okolnosti
Do 6 sati

33. Ključno pitanje kojim provjeravamo ulogu stručnjaka i pruženih usluga:
Jesu li planovi doprinijeli osnaživanju korisnika/korisnice ili su smanjili njegov/njezin utjecaj na osobni život?
Korisnikovo pravo da pogriješi i snosi posljedice tih grešaka (kao i svi ostali koji nisu «obilježeni») često nije prepoznato niti priznato, već sustav pružanja pomoći funkcionira kao svojevrsna «roditeljska kontrola» od strane stručnjaka «koji zna», za razliku od infantiliziranog korisnika koji ne zna.».
Stengle (1996.) to opisuje kao pravo korisnika da «dostojanstveno riskira».
Pri tome se koncept «dostojanstvenog riskiranja» tumači kao pravo na vlastite izbore: ukoliko smo u situaciji da se oslanjamo na druge (u npr. obavljanju svakodnevnih aktivnosti kao što su osobna njega, jelo, kretanjei td.) u povećanom smo riziku da netko drugi odlučuje umjesto nas.
Kao pojedinci, preuzimamo taj rizik, svjesni toga što činimo i poduzimamo ono što je u našoj moći da se osiguramo, prihvaćajući pri tome i određeni rizik. To je naše pravo na samoodređenje.

34. Obilježja učinkovitog plana
Učinkovit plan formuliran je na način da se odnosi se na pozitivne ishode i djelovanje, a ne na prestanak neke aktivnosti (npr. “Kada osjetim da me hvata bijes, udaljit ću se iz prostorije i prošetati malo”, umjesto “Neću više vikati na partnera”).
Izvršenje aktivnosti navedenih u planu je u kontekstu korisnikovog realiteta i ovisi o njemu, a ne o drugima (npr. “Pozvat ću suprugu da ponovo razgovaramo” umjesto “Uvjerit ću suprugu da se trebamo pomiriti” )
Aktivnosti obuhvaćene planom moraju biti ponovljive. Ako se dogodi da korisnik propusti prigodu, važno je da postoji alternativni termin ili alternativna aktivnost.
Učinkovit plan sadrži što konkretnije detalje koje socijalni radnik nastoji zajedno s korisnikom predvidjeti (npr. “Slijedeći ponedjeljak ću nazvati liječnika opće prakse i dogovoriti s njim sistematski pregled te zatražiti uputnicu za specijalistički pregled”, umjesto “Više ću brinuti za svoje zdravlje”).

35. Obilježja učinkovitog plana
Važno je da korisnik procijeni (temeljem vlastitog iskustva, resursa i aktualnih životnih okolnosti) koliko mu je vremena potrebno za obavljanje aktivnosti koju sadrži plan te da on vjeruje da to može ostvariti (npr. Koliko vremena procijenjuješ da ti treba da naučiš gradivo za taj ispit?”).
Važno je da je plan moguće evaluirati, a također je potrebno dogovoriti tko će ga evaluirati (npr. “Kako ćete vi znati da je aktivnost uspješno obavljena? Po čemu ćete to vidjeti? Kako će to znati drugi iz vaše okoline, vaša supruga, djeca…Kako ću ja to znati? Hoćete li me nazvati nakon razgovora s razrednicom?”).
Radi što učinkovitije provedbe plana, dobro je da korisnik i socijalni radnik predvide što je više mogućih prepreka koje bi mogle omesti izvršenje aktivnosti dogovorenih planom (npr. “Što mislite da vas može omesti?”, “Što možete učiniti ako supruga ne bude željela razgovarati s vama?”, “Što još možete učiniti”, “što vam pri tome može biti od pomoći?”).

36. Izjave sudionika istraživanja (Ajduković i Urbanc, 2010.)
“…. napraviti individualni plan skrbi je teško…. to uopće nije jednostavno, užasno je zahtjevno…. I uvijek kažem da ljudima koji rade na odjelu za odrasle to nije jednostavno oni to do sada nisu radili.” (Stručnjak )
„Potrebno je napraviti kompletnu procjenu i iz toga proizaći individualni plan…. i većina ljudi kaže dajte vi meni neki obrazac i onda ću ga ja popuniti. Ja smatram da ne može postojati obrazac individualnog plana jer svaka obitelj će imati drugačiji individualni plan.” (Stručnjak )